Dragan Bursać: Radovane, da nisi kočio srpsku vojsku, pobjegla bi do Karpata


Da nije bilo velikih sila i nekoliko domaćih igrača, par liga iznad tebe, zvršila bi ta vojska ili dva metra pod zemljom ili bi postala vojska prosjaka od beogradskih Terazija do Karpata.

Radovan Karadžić, ratni predsjednik Republike Srpske, komandant Vojske Republike Srpske, u prvom intervjuu u svojstvu presuđenog ratnog zločinca, izjavio je kako mu je žao što je “kočio” vojsku jer bi vojska RS-a, veli, “postigla još više na bojnom polju”.

Ova crnohumorna izjava za njemački Zeit baca višedimenzionalno svjetlo na ludog psihijatra, mimikrijskog iscjelitelja, ljubitelja gusala i sadašnjeg svirca u flautu.

Naprvo, Radovan, kao vrlo aktivan učesnik rata, od granatiranja Sarajeva, do guranja banjalučkih studenata u smrt na bihaćkom ratišu, vrlo dobro zna kako je VRS od zaposjednutih 70% teritorije BIH dogurala do 40%, koje je Dejton preinačio u 49%.

Pokušaću formalno logički i istorijski pojasniti opasne implikacije Karadžićeve izjave. I to po srpski narod. Kao i uvijek.

Evo, baš ovih dana, obilježava se 21. godišnjica od oslobađanja/osvajanja zapadnokrajiških opština u akciji “Sana ’95”. Bilo bi lijepo kada bi ratni komandant Karadžić pojasnio kako je to “kočio” vojsku RS-a?

Možda je mislio na kočenje u “dostojanstvenoj bježaniji”, u kojoj je vojska iz visoke Krajine, naoružana viškom nafte, prije naroda stigla do Prijedora i Banjaluke?

Potpisnik ovih redova bio je aktivan sudionik herojskog juriša VRS-a u rikverc. Potpisnik ovih redova, sa ostatkom svojih saboraca, stigao je urnebesno brzo sa bihaćkog ratišta do Prijedora, pa se vratio po familiju, pa opet do Prijedora, a da familija nije odmakla desetak kilometara sa rodne grude. Potpisnik ovih redova i hiljade drugih prašinara pod stijegom zastave VRS. Eto, o tako nezadrživom vojnom napretku, al’ u rikverc, se radi.

Istina bog, u tome nas je Karadžić malo “kočio”.

Nego, možda je Karadžićev žal za vojnim kočenjem, zapravo, usmjeren na brzinski pretovar oficira, koji su sa svojim familijama desetak dana prije velikog finala pobjegli, ostavivši vojsku i narod na milost i nemilost bogovima rata? Možda žali što nije baš svaki oficir, ratni profiter, jajara i švercer na vrijeme uspio da izvuče sve svoje pokretno bogatstvo? Možda stvarno žali što je uspio prikočiti tu prokletu vojsku koju je rentao do zadnjeg dana kao službu za preseljenje odabranih???

Ili biće da je stvarno mislio na bježaniju??? Vrag će ga znati. Ipak je to neuropsihijatar sa profesionalnom deformacijom, koji je i samog sebe u stanju obmanuti i ubijediti da je nešto drugo. Recimo, da je nadriljekar Dragan Dabić.

Možda, samo možda, treba pretpostaviti logički konsekventan zaključak, po kojem je krivo Karadžiću što više naroda republikosrpskog nije u Srbiji.Možda žali što etničko čišćenje nije u potpunosti uspjelo? Možda je vidio kako se ljudstvo 12 zapadnokrajiških opština kolektivno i za sva vremena iseljava sa svojih vjetrometina, pa mu sad krivo što je čitav ovaj proces kočio, šta li?!

Nego, što se tiče vojske Republike Srpske, lažeš Radovane, lažeš kao doktor Dabić! Naravno da si kočio vojsku!

Ne da si je kočio, nego si joj bio i disk kočnica i ABS odjednom. Naravno, bolan, da si je kočio u sveopštoj bježaniji, kada si postavljao punktove na ulazu u Ključ, Sanski Most i Prijedor sa Arkanovim “tigrovima”, koji su šišali 15- godišnjake i starce od 70 godina i slali ih nazad direktno u smrt.

Poput Adolfa u zadnjim danima. Samo, namjesto Hitlerovog bunkera, baškario si se po Bijeljini i Zvorniku, u blizini granice sa Srbijom. Jebi ga, rat je bio, pa ko veliš, ako se 501. i 510. brigada Armije BiH, zajedno sa HVO-om, sruče u Prijedor i Banjaluku, da možeš otići u maticu Ćosiću i Miloševiću na kanabe.

Eto, kakav si čovjek bio, u uncu pokazuje i VRS na izdisaju, septembra i oktobra ’95. Brdo izmučenih gologuzana, koji nisu imali štelu da se “otkočeno” sa familijama prebace u Srbiju. Raspadnuta rulja nesrećnika koja je tražila svoje najmilije u strahu od velike osvete za četiri godine iznurivanja Sarajeva, Bihaća i ljudi u njemu, za genocid u Srebrenici, zločine od Prijedora do Foče…

Kočio si kraj rata, kočio si ljudskost, kočio si svaki pokušaj uspostave kakvog-takvog mira, ali nisi kočio zlo, ubijanje, genocid, rasturanje porodica, bolesnu mitomaniju, kreiranje osakaćenih generacija mladih ljudi… A, što se tiče Vojske Republike Srpske, da nije bilo velikih sila i nekoliko domaćih igrača, par liga iznad tebe, završila bi ta vojska ili dva metra pod zemljom ili bi postala vojska prosjaka od beogradskih Terazija do Karpata.

Nego, svo zlo je preživjelo kroz lažne, opskurne, mitomanske priče koje danas uče dječica u Republici Srpskoj kako je vojska “herojski izvojevala velike pobjede na bojnom polju”. Pripremaju se nove generacije “najboljih srpskih sinova”, koje baruta omirisale nisu, e da bi se borile i krv puštale za “vijekovna srpska ognjišta”. Za sve te pustare, kamenjare, uvale, jame, vrtače, pustopoljine u kojima nema čovjeka na pet puškometa…

Toliko o kočenju.

Nego, malo nas je. Al’ smo govna i ne znamo još uvijek stisnuti pedalu gasa u napredak. I dalje vjerujemo ludačkim pajacima rata, kojima je istorijsko proviđenje namjestilo da se igraju epike životima tuđe djece i nejači.

Izvor: Cazin.net

Leave a Reply

Your email address will not be published.