Ispovijesti žena: Zašto smo išle na abortus…


Četiri istinite i bolne ispovijesti žena o njihovim pobačajima pokazatelj su kako se razlozima ne može suditi

Oko 60 posto žena koje su imale pobačaj već su bile majke, a ona je jedna od njih. U dobi od 34 godine imala je starijeg sina i četveromjesečnu bebu kad je shvatila da je opet trudna. Odmah se odlučila na abortus iako se inače nije smatrala velikom zagovarateljicom “prava na izbor žene”. Ipak, ona je bila sigurna kako to treba napraviti i nije sumnjala u odluku, kako bi ostala financijski i emotivno stabilna kako bi brinula za djecu koju već ima.

Već sam imala malo dijete, nisam bila emotivno spremna

Moja kćer je imala četiri mjeseca, a dojila sam je tri dok nisam ostala bez mlijeka, a odmah sam dobila menstruaciju. Suprug i ja smo pazili (barem smo tako mislili) i koristili smo kondom, pratila sam ciklus. Bila je to ona istinski “o ne” situacija. Onaj dan kad sam napravila test na trudnoću nazvala sam kliniku kako bi se naručila za pobačaj.

Suprug i ja smo u to vrijeme prolazili financijsku krizu, upravo smo kupili kuću. Ja sam bila još uvijek emotivno nestabilna i nespremna za ponovni porod i sve što ide s tim. Nismo sirotinja, živimo iz mjeseca u mjesec kao 90 posto ljudi, oboje radimo puno radno vrijeme i nisam mogla riskirati ni zbog posla. Nisam rekla suprugu za pobačaj, znala sam da se on ne bi složio s time. No, on ne bi morao biti trudan i rađati, sve četiri mjeseca nakon teškog porođaja i trudnoće. Nisam htjela djecu koju već imam izložiti tome svemu, lošoj situaciji u kojoj bi se našli.

Ne žalim zbog svoje odluke, no možda nisam trebala tako žurno sve napraviti, iu jednom danu. Naravno da se sjetim toga i ponekad razmišljam što bi bilo kad bi bilo, no i dalje smatram kako je to odluka koju sam trebala donijeti.

 

Beba je imala ozbiljne probleme

Ona ima 38 godina, majka je i po zanimanju psihologinja. Također, smatra se borcem za ženska prava, a prošla je teško iskustvo pobačaja u drugom tromjesječju trudnoće.

Prije devet godina muž i ja smo imali sreću da smo postali roditelji i zbilja smo ponosni na to kakav je danas. Kad je on imao dvije godine, poželjeli smo još djece i odmah sam zatrudnjela, no imala sam spontani. I dalje smo pokušali, i opet sam zatrudnjela. Imala sam hematom i morala sam ležati cijelu trudnoću. Izdržala sam do drugog tromjesječja i osjećala olakšanje. No, na pregledu u 20-om tjednu liječnik mi je samo rekao “jako mi je žao”. Ultrazvuk je pokazivao ozbiljne probleme s bebinim mozgom i poslao nas je na daljnje testiranje.

Pokazalo se kako je dijete imalo povećan mozak i žile, tzv. bolest hidrocefalusa ili vodene glave. To je bilo u petak, a suprug i ja smo cijeli vikend proveli u suzama i razgovoru o tome što ćemo napraviti te smo se dogovorili da ćemo, ako će dijete moći imati kvalitetan život, odnosno biti sposobno imati značajne odnose s drugim ljudima, nastavit ćemo s trudnoćom. No, ako će imati nikakav život, tada je abortus bio jedina opcija. 

Nakon što su napravili testove, rekli su nam kako će naše dijete ostati na mentalnoj razini dvomjesečne bebe, nikad ne bi hodao, pričao, žvakao. I to sve u najboljem scenariju. Na samom zahvatu, neke su sestre bile divne prema meni, a neke okrutne, tretirajući me kao da sam ubojica. Nisam požalila zbog odluke, a nakon toga smo suprug i ja dobili još dvoje djece, prošavši brdo genetičkih testiranja koja su pokazala da imamo 25 posto šanse od toga da se ponovi isto. No, nasreću nije.

 

Imala sam dva pobačaja

Danas ima 28 godina i iza nje su dva pobačaja, jedan u kasnim tinejdžerskim godinama, a jedan u ranim 20-ima. Prvi put je ostala trudna računajući na metodu “vađenja van”. Drugi put bila je na kontracepcijskim pilulama koje su zakazale – što se događa u oko 4 posto slučajeva kroz pet godina korištenja.

Odrasla sam u maloj, kršćanskoj zajednici, no nikad nisam bila duboko religiozna. U tom tonu, nisam imala kraj sebe odrasle u koje sam imala povjerenja kako bi mogla razgovarati o kontracepciji. Zatrudnjela sam s 19 godina, dečko i ja smo se oslanjali na metodu “pravovremenog vađenja”, što je očigledno loša ideja. Nisam bila spremna biti mama, a nisam mogla zamisliti da se upustim u to da nosim dijete devet mjeseci, rodim ga i dam na posvajanje. 

Bila sam pet tjedana trudna i odlučila sam se na pobačaj s pilulom koja ga izaziva. Očekivala sam da će me preplaviti emocije, jer nam tako kao ženama govore, no osjetila sam samo olakšanje – spas iz užasne situacije. Nakon tog iskustva, u klinici sam tražila kontracepcijske pilule koje sam uzimala godinama. Nisam propustila niti jednu, no opet sam ostala trudna – s 21-om. Bila sam ljuta kao ris, zašto se to meni događa? Znala sam odmah, čim je menstruacija zakasnila prvi dan.

Još uvijek sam se školovala, išla sam na fakultet i razgovoarala sam s dečkom o opcijom. Nismo imali novaca da započnemo obiteljski život, oboje smo bili samo studenti. Pobačaj se ponovno nametao kao jedina opcija. Ono što je neobično je da se uopće ne sjećam detalja drugog puta, mozak valjda selektivno zaboravlja. Ovog puta sam otišla s dečkom, onim istim s kojim sam ostala trudna prvi put. Nakon svega smo otišli kod njega, ležala sam i odmarala. Uglavnom, bilo je to vrlo teško i loše razdoblje za nas.

Ponekad ljudi optužuju žene za vlastitu neodgovornost jer su išle na pobačaj. I muškarac i žena su se zajedno seksali. Koristili smo zaštitu jer nismo željeli dijete. Trudnoća se dogodila, dakle moje je pravo da i dalje ne želim dijete. Najgore je što većina tereta uvijek pada na ženu. 

Ne kažem da je pobačaj najbolji izbor za svakoga, ali je definitivno bio najbolji izbor za mene tada. Čvrsto vjerujem u to da svatko treba postati roditelj isključivo svojim izborom. Prošle su godine otlkad se to dogodilo, a moj dečko je sada moj muž i napokon bolje financijski stojimo, tako da ćemo u budućnosti sigurno ići na dijete. No moram reći kako se zbog svega ne osjećam kao loša osoba, već i dalje osjećam olakšanje jer nisam morala postati mamom u trenutku kad bi to bilo užasno za mene, a onda sigurno i za to dijete.

 

Bila sam silovana

Ona je uspješna 30-godišnja poslovna žena, danas supruga i majka. No, prije deset godina bila je premlaćena, ustrašena studentica koja je doživjela silovanje na tulumu, nakon kojeg je otkrila da je trudna. I danas joj je teško prisjetiti se cijele te traume.

Bili smo na nekom roštilju u kući od jednog poznanika, bilo je oko pet mojih prijateljica i oko 6-7 dečki. Nekolicinu sam ih znala jako dobro, no neke sam prvi put vidjela. Jedan od njih bio je hrvač, s njim sam razgovarala i dobro se zabavljala. Sjećam se da sam popila jedno piće i da mi se počelo vrtjeti. Ostatak dana mi je u magli. Ne sjećam se ničega, a navodno smo poslije otišli u bar, a ja sam navodno vozila, što je zastrašujuće. Sljedeće čega se sjećam je mrkli mrak, a ja sam pala s krova garaže. Imala sam slomljen nos i rebra. Nisam odmah znala što se dogodilo, no spojila sam dijeliće.

Stvar je u tome da se nisam mogla tako napiti od jednog pića, nije mi bilo prvi put da nešto pijem. Prijateljica koja me našla mi je rekla da su mi hlače bile na gležnjevima, a majica sva pogužvana. Imala sam modrice na unutrašnjosti ruku i između nogu, nisam bila sigurna je li od pada ili od njega.

Nisam imala njegov broj telefona, pa sam rekla drugima da otkriju što se dogodilo. Odveli su me u bolnicu i tamo su napravili bris za silovanje. Rekli su mi da se “aktivnost” dogodila. Nisam htjela razmišljati o tome, pravila sam se kao da se nije dogodilo, bila mi je užasavajuća pomisao da mi je ubacio nešto u piće i zvjerski me silovao. Činjenica da se nisam mogla ničeg sjetiti previše me uzrujavala.

Nisam bila seksualno aktivna u to vrijeme, no uzimala sam kontracepcijske pilule. Ipak, imala sam upalu sinusa zbog koje sam pila antibiotike. Nisam dobila menstruaciju i bila sam u panici, napravila sam test i pokazao je negativno. No, kad i nakon par dana nije došla, napravila sam drugi test, ovaj je bio pozitivan. Taj tren sam povraćala. Otišla sam u kliniku gdje su mi rekli sve opcije i dali nekoliko dana da razmislim. Tek tada me je stvarnost i ono što se dogodilo lupilo u glavu, nisam više mogla ignorirati. Nakon tri dana sam ih nazvala i odlučila se za pobačaj. Razgovarala sam s psihijatrom i on mi je olakšao. Kad sam došla na pobačaj i vidjela da ima drugih žena tamo, osjećala sam se manje samo. Jedna sestra me držala za ruku za vrijeme procedure, neizmjerno sam joj zahvalna. Nakon svega sam se ispisala iz koledža i vratila roditeljima, kući. Nisam im rekla što se dogodilo.

Radila sam i istovremeno se školovala, diplomirala sam tri godine kasnije nego što bi inače. I danas to nazivamo “nesrećom”, a ne silovanjem, jer mi je tako lakše. Nikad nisam požalila zbog pobačaja, no ponekad bih se zapitala “što bi bilo da je bilo”. Kad vidim klinca od 9, 10 godina, pomislim – takvog sam i ja mogla imati. Imam svoje dijete koje neizmjerno volim, ono je plod ljubavi mene i muža, a to me čini sretnom i liječi sve rane.

express.hr