KLJUČ: Samir Musić 20 godina nakon rata s obitelji živi u izbjegličkom kampu


Dok se Europa mjesecima suočava s izbjegličkom krizom, raste i mogućnost da se i BiH nađe na Balkanskoj izbjegličkoj ruti. Malo je poznato da BiH još uvijek nije riješila niti probleme s vlastitom raseljenom populacijom.
“Život mi se pretvorio u pitanje kako dalje? Kako nahraniti djecu, kako im osigurati ono najnužnije i zaštititi ih?”, pita se Samir Musić, koji i 20 godina nakon rata s obitelji živi u izbjegličkom kampu u selu Velagići, nedaleko od Ključa. Iz rodne Banje Luke je kao 16-godišnjak izašao početkom rata, te se preko Vlašića domogao teritorije pod kontrolom tadašnje Armije RBiH, odakle je nastavio put do Austrije, gdje mu je živjela majka. U Austriji se izobrazovao za pekara, počeo i raditi, no uskoro poslije rata odlučuje se vratiti u BiH. Budući da se u rodni grad nije mogao vratiti, jer nije imao gdje, putuje i radi po cijeloj zemlji. U Ključu upoznaje svoju suprugu, koja također nije imala stalni smještaj, pa prihvataju ponuđeni kolektivni smještaj, misleći da će to biti tek neko privremeno rješenje.”
Ljubav prema djeci, jedino utočište od očaja
“U ovom kampu živimo već više od 14 godina. Teško je i opisati kako preživljavamo bez posla, bez primanja. Sreća je što ne moramo plaćati struju i grijanje, za što troškove podmiruje Mjesna zajednica, koja je i sama korisnik jednog dijela baraka u izbjegličkom kampu”, kaže Musić. Bilo je bolje, dodaje, dok je radio kao pekar, ali zbog težih zdravstvenih problema taj posao više ne može raditi. Sretan je, dodaje, ako ga susjed ponekad pozove da mu počisti štale i izbaci stajsko gnojivo, jer mu za to da “20 konvertibilnih maraka i kolut sudžuka”.
“Teško nam je više i govoriti o svemu”, kaže Samirova supruga Belma. “Ponekad dobijemo nešto pomoći u hrani od humanitarnih organizacija, poput Merhameta ili Caritasa, ali i to sve rjeđe”.
Dok Samir pokazuje električni štednjak koji se doslovce raspada, te prazan hladnjak sa nešto jaja što je dobio umjesto naknade za neki fizički posao, Belma kazuje kako najčešće djeci priprema uštipke, baš od tih jaja i od brašna koje dobiju od humanitarnih organizacija. Samir kaže da je za cijelu obitelj praznik kada radi kod susjeda i zaradi kolut sudžuka.
Nevidljivi ljudi
Neimaštinu nekako i podnose, ali ih u krajnji očaj baca odnos ljudi prema njima. Ljudi koji žive u kampu za većinu susjeda su, kako kažu, tek objekti koji im narušavaju lijep izgled okružja, bića koja ne bi trebala biti tu, nevidljivi ljudi. “Najteže mi pada to što nam niko ne dolazi. Nemamo prijatelja, nemamo s kim popričati, ljudi nas izbjegavaju, kao da smo označeni, drukčiji”, kaže Samir. Djeca, dodaje tužnim glasom, pokušavajući skriti suze, često dolaze kući uplakana, jer se druga djeca, njihovi vršnjaci iz susjedstva, ne žele igrati s njima – djecom iz kampa.
Osmogodišnja Samira kaže da se najviše voli igrati “lopova i policije”, što najčešće radi sa svojim tri godine starijim bratom Raifom. Oboje jako vole matematiku i odlični su učenici, premda i u svojim razredima osjete odbojnost drugih prema njima – djeci iz kampa. Raif je, osim u matematiku, zaljubljenik u njemački jezik i informatiku i računare, koje tek ponekad može vidjeti u školi.
Mjesto bez nade
Kamp u Velagićima, osim Musića, koristi još šest obitelji, većinom iz sela sa područja Ključa i Sanskog Mosta. Razočarani i utučeni pritiskom životnih uvjeta, rijetki su raspoloženi za priču s novinarom. E.S. je u kampu već osam godina. Nekih šest godina je radila, ali je rijetko za taj posao dobijala plaću. Sada radi kada joj neko ponudi neki fizički posao, kako bi mogla prehraniti sebe i svoju 15-godišnju kći. “Da mi je normalan krov nad glavom i bar nekog posla da odškolujem dijete. Ništa mi ne bi bilo teško”, kaže ona. Premda je bila odlikašica, kći se nastavila školovati za trgovca, jer “ima šanse da nađe posao”, iako silno želi jednog dana biti studenticom Likovne akademije u Bihaću ili Sarajevu.
Razgovaramo u zajedničkim prostorijama korisnika kampa, trošnoj kuhinji na kojoj je vrijeme ostavilo traga. E.S., koja je zamolila da se ne koristi njeno puno ime, čeka priliku da joj se kći vrati u sobu, pa tek onda priznaje da je “izgubila svaku nadu” i da joj se život u potpunosti pretvorio u borbu za bolje sutra njenog djeteta.
Na licima Samira i Belme Musić također je teško vidjeti išta osim očaja. Ipak nađu snage uzvratiti osmijeh i, pored svih nedaća, ljubavlju obasuti svoje Raifa i Samiru. Za malo sreće, kaže Samir, dovoljno je i lijepo vrijeme. “Onda smo većinom vani, idemo po okolnim brežuljcima i šumama, skupljamo gljive, orahe, voće… Kad bismo bar imali kozu, kokoške ili kravu, bilo bi nam puno lakše”, glasno razmišlja Samir, a onda tužno dodaje: “Ali nemamo ih gdje ni držati… Mi smo zaboravljeni ljudi, ljudi na kraju svijeta”. Gotovo polovinu pošljunčanog dvorišta kampa Mjesna zajednica koristi kao stovarište za vreće umjetnog gnojiva, koje dijeli lokalnim zemljoradnicima.
Kolektivni centri pred zatvaranjem
Procjenjuje se da je tokom rata od 1992. do 1995. godine u BiH sa svojih ognjišta pomjereno i izmješteno više od tri miliona ljudi. Na području Federacije BiH su, prema zvaničnim podacima, još uvijek aktivna 93 izbjeglička centra, sa ukupno 1.956 korisnika. Kako za Deutsche Welle kaže Sulejman Alijagić, pomoćnik ministra za raseljena lica i izbjeglice FBiH, većina izbjegličkih centara trebala bi biti zatvorena do 2017. godine. Umjesto kolektivnih centara za lica koja još uvijek nemaju smještaj bit će izgrađene smještajne jedinice, takozvani ‘socijalni stanovi’. Sredstva za izgradnju ‘socijalnih stanova’ osigurana su iz budžeta i kroz kreditna zaduženja, a radovi su uveliko u toku u većini kantona FBiH. Na žalost, to nije slučaj i sa Unsko-sanskim kantonom, na čijoj teritoriji se nalazi i izbjeglički kamp u Velagićima. Prema riječima Sulejmana Alijagića, taj kanton će se naći u drugom krugu realizacije projekta rješavanja pitanja kolektivnih centara za raseljene osobe.
Samir i Belma Musić, kao i E.S., boje se potražiti sreću negdje drugdje, boje se da bi mogli izgubiti i taj, kakav-takav krov nad glavom. Kažu da su izgubili nadu, ali da imaju još vjere u Boga i dobre ljude. Raif i Samira osjećaju, ali ne razumiju brigu i očaj svojih roditelja. Za malo sreće i radosti dovoljna im je i nova lopta. Staru, jedinu koju su imali, su izgrizli i odnijeli psi lutalice, rijetki posjetioci koji još zađu u izbjeglički kamp u Velagićima.

cazin.net