”Krava je u Krajini, a vime u Sarajevu”


Iako se Krajišnici ponose otpornošću i buntovnošću uglavnom prema Sarajevu, to je više rivalstvo nego prava mržnja. Ponosni su Krajišnici i na svoj inat, upornost, dobrotu, patriotizam, gostoprimljivost i otvoreno srce prema svima.No, o Krajini i Krajišnicima najbolje mogu govoriti upravo oni sami. Muhamed Mahmutović, Azira Softić, Faruk Šehić i Haris Samardžić već dugo žive u Sarajevu i vole ga jednako kao i svoj rodni kraj. Krajinu, kažu, ne treba posebno predstavljati jer se ljudi u njoj “spotiču o ljepote i zanimljivosti”, ali slažu se  da se sve u ovom dijelu naše zemlje vrti oko Une. “Ljudi žive na rijeci i imaju taj kult rijeke, vole rijeku i vole uživati u vodi. Počev od kupanja, ribolova, vožnje lađom.

To nije božanstvo u nekom religijskom smislu, ali je centar života”, kaže novinar Faruk Šehić.”Ja uvijek kažem da sam iz lijepe Krajine umjesto što svijet odmah sugerira da je to ljuta Krajina”, ističe književnik Muhamed Mahmutović. Upravo se ljutnja najčešće vezuje za ljude iz Krajine pa otud i ono poznato “ljuti Krajišnici”. Neki će se složiti, ali drugi smatraju da je to onaj inat i ponos s početka priče, više nego ljutnja. “Imaju ciljeve u životu i nisu prevrtljivi, takvi su Krajišnici. Kad sebi nešto zacrtaju to moraju ostvariti i idu glavom kroz zid ako treba”, kazala nam je novinarka Azira Softić. “Krajišnici su prije svega jako ljubazni, pošteni i čestiti. Više bih volio da se ističu ti atributi”, kaže Mahmutović.Naši sagovornici ističu da se Krajina može pohvaliti i velikim džentlmenima, ali i najljepšim ženama. Naravno, ne zaboravljaju ni tradiciju ni lijepe običaje koji su karakteristični upravo za ovaj kraj. “Sjećam se lijepih običaja vezanih za komušanje kukuruza. Sjećam se da smo mi u Krajini uzgajali konoplju. Od toga su se pravili ćilimi i krpe, ali sad kad malo razmišljam o tome možda su ono veselje među Krajišnicima i pjesma s kojom su radili uzrokovani mirisom te konoplje.  Komušanje je izuzetno lijep običaj kada se odvaja peruša, radilo se organizirano, tu ima pjesme i natpjevavanja između muškaraca i žena. Prvi znak da se neko nekom sviđa je bio da momak i djevojka samelju kukuruz”, prisjeća se književnik Mahmutović.

Još jedna zanimljivost iz Krajine je da svaki čovjek ima najmanje dva nadimka, a pri tome je vrlo važno istaći da se prilikom dobijanja nadimka niko ne smije ljutiti jer bi mu u tom slučaju nadimak u potpunosti mogao zamijeniti njegovo pravo ime. “Kad sam bio dijete imalo sam žutu kosu i nadimak mi je bio Žujica”, sjeća se Šehić. Krajišnici su specifični i svagdje prepoznatljivi i po dijalektu. “Ja sam veoma mlad otišao iz Krajine i nisam ga sačuvao. Nisam ga nastojao izbrisati. U mojim knjigama, tekstovima i gdje god je to moguće upotrijebim neku riječ koja je karakteristična za Krajinu i nastojim je sačuvati od zaborava”, tvrdi Mahmutović. Iako je Krajina geografski bliža Zagrebu, Ljubljani i Beču, Krajišnici su privrženi Sarajevu, uprkos velikom jazu između njih koji je nastao zbog maćehinskog odnosa glavnog grada prema najzapadnijem dijelu države. “Političko Sarajevo uopšte ne zanima Krajina, ne zanima ih ništa van Marijin dvora i Kozije ćuprije”, smatra Faruk Šehić. “Kod nas postoji izreka – krava je u Krajini, a vime je u Sarajevu. Mislim da je to najbolji opis te situacije”, zaključuje reditelj Haris Samardžić.

Izvor: ABC.ba