NI PARA NI PRAVDE ZA DOMAĆE FIRME: Slučaj “Tuš” Bihać dvije godine bez rješenja


Samo domaćim dobavljačima Tuš Trade je ostao dužan oko 20 miliona KM, a ukupan dug, utvrđen u stečajnom postupku, iznosi oko 75 miliona maraka.

 

Ni dvije godine nakon početka stečajnog postupka u firmi Tuš Trade iz Bihaća, domaći privrednici, koji su isporučivali svoje proizvode ovom trgovačkom lancu, nisu naplatili svoja potraživanja, a iz dana u dan sve je manje nade da će to ikada moći i učiniti.

– Mi smo još 2014. godine podnijeli krivične prijave protiv nadležnih osoba u Tušu. Tada smo tražili od Tužilaštva BiH da zabrani bilo kakvu statusnu promjenu, što podrazumijeva i stečajni postupak u firmi Tuš Trade Bihać. Međutim, Tužilaštvo BiH tada nije donijelo bilo kakvu odluku, tako da je Sud u Bihaću, kao nadležna pravosudna institucija, pokrenuo stečajni postupak. Međutim, iako je ovaj postupak još uvijek u toku upitno je nad čime se on provodi, jer stečajne mase praktično i da nema. Naime, osnivački kapital Tuš Tradea iznosi 2.000 maraka – kazao nam je advokat Senad Bilić koji zastupa oko 50 kompanija iz BiH koji su u stečanom postupku navedeni kao povjerioci Tuš Tradea.

 

Prevara stoljeća

„Prevara stoljeća“, „najveća pljačka domaćih firmi“… samo su neki od naslova i atributa koji su izricani na račun slovenačkog tajkuna Mirka Tuša i njegovu firmu u našoj zemlji, nakon što je odlučio da zatvori sve trgovačke centre, ne plativši dugovanja prema domaćim dobavljačima. U trenutku povlačenja, odnosno zatvaranja tržnih centara, Tuš Trade je domaćim firmama bio dužan oko 20 miliona maraka.

Međutim, to nije i jedini dug kojeg je ova firma napravila u vrijeme svog poslovanja u BiH. Ukupan iznos potraživanja u okviru stečajnog postupka, kojeg je utvrdio stečajni sudija je oko 75 miliona maraka. Tu spadaju, osim dugovanja prema isporučiocima, još i dugovi po osnovu neplaćenih poreza i drugih dažbina prema državi, neisplaćeni dugovi na osnovu uzetih kredita od banaka i druga dugovanja.

– Važno je napomenuti da se stečajna masa ne može uvećati eventualnom prodajom objekata u kojima su bili tržni centri Tuš. Naime, svi ti objekti su bili u vlasništvu firme Tuš Bihać, a firma Tuš Trade Bihać, koja je formalni dužnik je, barem prema dokumentaciji, iznajmljivala te objekte. Osim toga, svi ti prodajni centri su bili stavljeni pod hipoteku, prilikom uzimanja kredita, tako da su banke „poklopile“ sve objekte, aktivirajući klauzule o hipotekama – pojasnio je Bilić situaciju sa prodajnim objektima.

 

Ucjene velikih

S obzirom na visinu duga oko 20 miliona KM, logičnim se čini pitanje zašto su domaći dobavljači toliko dugo čekali na isplatu novca za isporučenu robu. Prema riječima predstavnika oštećenih kompanija, direktora firme InterCamp Nedima Kalamujića, veliki tržni centri koriste svoju povoljniju poziciju u odnosu na dobavljače i praktično ih ucjenjuju rokovima plaćanja. Dobavljači su znali čekati po 40, 50, pa čak do 120 dana na plaćanje roba koje su isporučili.

– Taj slučaj „Tuš“ pokazao je da jednostavno ovdje nema nadležnog tijela ni organa. Imate ljude koji rade u nekom sistemu, koji moraju da plaćaju poreze, doprinose, koji se iz dana u dan povećavaju, a nemate nikoga da im pruži neku pravnu zaštitu i sigurnost, da ono što rade da mogu, na jednostavan način zaštititi, da se moraju baviti sa tim rizicima, i iščekivanjima i slučajevima kako će sutra biti – dodao je Kalamujić.

 

Nerazumijevanje UIO

Advokat Bilić nam je u svojoj izjavi pojednostavio način na koji je vlasnik Tuša izvukao novac od dobavljača.

– Kada je osnovan, Tuš Bihać je imao osnivački kapital od 20 miliona maraka. Na njega su bili registrirani svi poslovni objekti. Kao takav, ulijevao je povjerenje dobavljačima. Kasnije je osnovan Tuš Trade sa 2.000 KM osnivačkog kapitala, ali je domaćim firmama rečeno da se ništa neće mijenjati u poslovanju i da oni nastavljaju sarađivati sa Tuš Tradeom. Boreći se za plasman svojih proizvoda, ali i očekujući plaćanje do tada isporučene robe, naše firme su nastavili poslovanje sve do trenutka kada su zatvoreni poslovni centri – izjavio je Bilić.

Kalamujić je napomenuo i kako su se u pojedinim firmama povjerioci obraćali Upravi za indirektno oporezivanje tražeći da im se otpiše iznos PDV-a za vrijednost robe koju su isporučili Tušu, ali je nikada nisu naplatili. Međutim, iz UIO su dobili negativan odgovor.

 

Urgencije za ubrzanje procesa

On je kazao i da je SIPA provela istragu o ovom slučaju i tom prilikom su ustanovili da postoje elementi krivičnog djela prevare s umišljajem, ali Tužilaštvo BiH je razvuklo cijeli slučaj.

– Preko Vanjskotrgovinske komore upućeno je niz urgencija tadašnjem glavnom tužiocu Goranu Salihoviću za ubrzanje procesa, ali se on nije udostojio ni odgovoriti, a kamoli uvažiti molbu za ubrzanje – istakao je Kalamujić.
Upravo je Vanjskotrgovinsku komoru istakao kao jedinu instituciju koja je pokušala pomoći domaćim firmama u ovom slučaju.

– Mi smo o cijelom slučaju obavijestili sve nadležne pravosudne institucije u zemlji, uključujući Tužilaštvo BiH. Održali smo i nekoliko sastanaka sa domaćim firmama, kako bi sagledali sve mogućnosti pravnog djelovanja. Od Tužilaštva BiH smo tražili i da pokrene postupak međunarodne pravne pomoći, odnosno da se obrate nadležnim organima u Sloveniji, kako bi se pokušale obeštetiti firme iz BiH, ali do sada nije bilo nikakvih rezultata – kazao nam je predsjednik VTK BiH Bruno Bojić.

 

Tužilaštvo bez komentara

Svi naši sagovornici su, govoreći o pokušaju traženja pravde, „upirali prstom“ u Tužilaštvo BiH. Zbog toga smo kontaktirali ovu pravosudnu instituciju, pitavši ih u kojoj je fazi slučaj „Tuš“, odnosno šta su do sada učinili u vezi sa ovim predmetom. Međutim, umjesto bilo kakvog pokušaja davanja nade domaćim firmama da bi nekada mogli naplatiti svoja potraživanja ili obrazloženja o tome šta su do sada uradili, iz Tužilaštva BiH smo dobili odgovor sažet u dvije riječi – „bez komentara“.

O ponašanju domaćih pravosudnih institucija govorio nam je i Kalamujić.

– Ovu situaciju iskoristio je i Sud u Bihaću koji provodi stečajni postupak, pa je ljudima koji su se prijavili za naplatu u stečajnom postupku, koja se nema iz čega izvršiti, naplatio taksu i tako napunio svoju kasu – rezignirano nam je ispričao Kalamujić.

Prema njegovim riječima, za protekle dvije godine mnogi povjerioci kao da su počeli „dizati ruke“ od cijelog slučaja. Naime, u prvim sedmicama i mjesecima nakon zatvaranja Tuša, kako nam je sam kazao, Kalamujić je imao svakodnevne kontakte sa vlasnicima i direktorima oštećenih firmi. Kako vrijeme prolazi ti kontakti su sve rjeđi.

Ojadio manji grad

U vrijeme vrhunca ekspanzije u BiH Tuš je imao 40 maloprodajnih jedinica u našoj zemlji i zapošljavao je oko 600 radnika. Osim toga, kako smo uspjeli saznati, na prvom sastanku kojeg je organizirala VTKBiH s oštećenim dobavljačima, pojavili su se predstavnici čak 113 firmi iz naše zemlje kojima je Tuš ostao dužan.

Prema urađenoj procjeni, računajući radnike Tuša, kao i one zaposlene u firmama dobavljača, posljedice ovakvog postupka Mirka Tuša trpi između 15.000 i 20.000 radnika. Uzimajući u obzir da svi ti ljudi zarađenim novcem osiguravaju egzistenciju svojim porodicama, a koristeći standard UN-a da svaka porodica broji 3,5 člana, dođe se do podatka da je cijelim ovim slučajem pogođeno između 60.000 i 75.000 ljudi.

 

Kako to rade Slovenci

Mirko Tuš je sličan scenario, kojeg je realizirao u BiH, pokušao provesti i u Sloveniji. Međutim, Vlada Slovenije je reagirala na potpuno drugačiji način od vlasti u BiH. Slovenska vlada je nastojala da modelom poslovne zadruge, u kojoj bi dobavljači i kupci postali vlasnici Tuša, a banke odobrile značajne otpise dugova, spasiti od stečaja ovo preduzeće.

U studiji o modelu preustroja u poslovnu zadrugu predviđeno je da bi Tuš u 10 godina opet stao na noge, a vlasnički udio u njemu steklo bi i oko 200.000 njegovih redovitih kupaca, pri čemu bi značajne koncesije u pogledu svojih potraživanja trebale dati banke i dobavljači.

 

Ko je Mirko Tuš

Mirko Tuš, vlasnik lanca tržnih centara, ali i biznismen koji se bavio mobilnom telefonijom i ugostiteljstvom, svojevremeno je proglašen najbogatijim Slovencem. U tom trenutku njegovo bogatstvo se procjenjivalo na 240 miliona eura, odnosno blizu pola milijarde maraka.

Trgovački imperij Mirka Tuša, privrednika iz Celja, počeo se stvarati 1989. godine, kad je Tuš otvorio manju trgovinu i mjenjačnicu u Slovenskim Konjicama. Vremenom se počeo širiti otvarajući diskonte u Sloveniji, prodajući robu po nižim cijenama, na čemu je izgradio svoje poslovno carstvo. U vrijeme najveće ekspanzije godišnji promet njegovih firmi je iznosio i do 900 miliona eura, odnosno oko 1,8 milijardi maraka.

Za razliku od Merkatora, iz kojeg je stajala Vlada Slovenije, te Spara, kao stranog ulagača, Tuš je smatran biznismenom koji je sve postigao svojim radom, te je kao takav bio simbol poslovnog uspjeha u Sloveniji.

Međutim, osim stečaja njegove firme u BiH i pokušaja stečaja u Sloveniji, ime Mirka Tuša vezalo se i za aferu dodjele licence za mobilnu telefoniju. Slovensko državno odvjetništvo podignulo je prošle godine optužnicu protiv Mirka Tuša pod sumnjom za davanje mita nekadašnjem direktoru Državne agencije za telekomunikacije Tomažu Simoniču, koji je omogućio da telekomunikacijska tvrtka Tušmobil, u vlasništvu Tuša, dobije frekvenciju za UMTS telefoniju bez ikakve naknade državi.

 

Zamjena teza

U trenutku kada su zatvoreni Tuševi prodajni centri u BiH, zvanično obrazloženje je bilo da se to čini zbog prirodnih nepogoda koje su pogodile našu zemlju.

– Zbog teške situacije i nestabilnog okruženja, Tuš Trade je od danas pokrenuo sve formalne postupke za zatvaranje prodavnica u BiH. Preduzeće je ove godine planiralo poboljšanje poslovanja, ali tešku ekonomsku situaciju i manju kupovnu moć na tom području su dodatno pogoršale prirodne katastrofe i samovoljni činovi određenih dobavljača koji nisu imali razumijevanje za situaciju. Domaći dobavljači su svojim blokadama poslovanja onemogućili obaveze i prema ostalim partnerima. Zbog navedenog preduzeće se suočavalo sa velikim izazovima u poslovanju i na kraju odlučilo da zatvori prodavnice – na ovaj način obrazložili su prije dvije godine svoju odluku Slovenci.

cazin.net