Nisu vremena druga, drugi su ljudi: Izgubio se stid, poštovanje, sabur…


– “A nemoj, sinko, vavik tako otvorena biti, nemoj, muči.Čojk ti je dušman, voli te samo dok si zdrava i dok radti moreš.Pošaj mene kad ti velim, sjetit ćeš se ti ovi moji riječi đekad.

Evo me, ostarla sam š njim, i vaku staru da more naćero bi me dajdem radti, al’ viđa već heram na jednu nogu pa se umirjo. Muško je to, bona, muško. Voli te kobejagi, aha, jes, voli znaš ti kad samo oni vole. Pošaj nenu, i čuvaj sebe. Kad godic moreš sakrij i da si vesela, sakri i da si sita, sakri nek ne viđa. Ne kažem ja ono se đekad i potrefi fin insan biti, al’ većinom su oni lopovi svoje vrste.

Mi ženskać moramo biti pametne š njimaka, i mudre treba znati kad su veseli, pa onda him iskati šta želiš, kad su ljuti, nejdi him na oči, a kad šta budu nujni pa obore nos, a ti fino pristav mu kafu pa malo už njega eglen baci kakav. Nikad ne smiš biti ljuta kad i on, ma to ni za živu glavu. Udarće te! Pa eto još većeg belaja, šejtan kad uzjaše, on ne silazi dok belaj ne napravi.Zato ti velim muči. Izađ iskuće, vani radi nješto dok on ne istrlaha svoje. Eto, ne znam štab ti još mogla reći, eto…”

– “Nene” – pitam je ja – “A je li to znači da ću ja biti robinja njegova?”

– “Jok, kakva robinja, ako bidneš pametna, on će da igra kako ti sviraš, al’zaveži jezik sve je do ženska, ma sve… Kakvu sam ja opaku svekrvu imala… Eee, ne do Bog nikome, al’ ja sam znala kako ću š njom. Ona hujljiva dojde pa ovom mom ‘žena ti vaka, žena naka, neće da radi, zabušava ovo-ono’, a ovaj na mene sto belaja i sto jezika… To jednom dok joj žicu nisam našla, eh, ja onda už nju majka pa tepam joj, pa kahva, pa odem hašlama joj naberem, oni dudeva, pa po vazdan samo joj tepam, a ona, ma kakvi, predala se sva.

Nikad se više nije požala ni na šta, nikad. A ove druge jetrve to jezik pušćilo, ma Boga mi vajk su imale belaja š ljudima, vavik… Kako su godine prolazle, ja sve mudrija i mudrija… Evo starost dočekala, sad teb govorim kakoš nek znadeš, strpi se, jezik među zube stavi, ako znadneš kako treba, biće ti dobro, ako ne znadneš, šta ću ti ja deveraj. A Boga mi ja ti dobar savjet dajem, mah tebi još kroz glavu puše, doće tebi ove moje riječi jednom u glavu, sad nemere. Ti sad ništa ne misliš ovome.”

Nene moja, da ti Allah Džennet podari, nakon decenije braka svaka tvoja riječ došla mi je u glavu! Svaka, ali baš svaka ima mjesto svoje! I ne, nisu vremena druga sada, sad su drugi ljudi. Izgubio se stid, poštovanje, sabur… Sve što je vrijedno, izgubljeno je. Dostojanstvo i mudrost jedne žene izgubljeno je. A to znači propast društva. Žene su uvijek bile stub moralnih vrijednosti, stub porodice. Žena odgaja porodicu. A zdrava i moralna porodica znači zdravo i moralno društvo. Poruka je jasna bila uvijek onom ko je htio da shvati.

Izvor: Cazin.net

Leave a Reply

Your email address will not be published.