Profesor Steve Keen objašnjava: Odbijte ugovore s MMF-om, pohapsite bankare i izaći ćete iz krize


Steve Keen, profesor ekonomije i financija na Sveučilištu Zapadni Sydney, ugledni je australski ekonomist, a najpoznatiji je po tome što je predvidio globalnu krizu

Oštar kritičar ekonomije, teorija i metodologije na kojima počiva današnja ekonomska znanost razvio je model u koji je uključio banke, dug i novac i dokazao da prije velike oluje u ekonomiji vlada bonaca u koju se globalne ekonomije uljuljkaju uoči početka katastrofe. Glavni uzrok kolapsa ekonomije su privatni, a ne javni dugovi, smatra Keen.

Privatni dug, a on je rastao desetljećima i prešao je rast BDP u posljednjih četrdeset godina, u američkom slučaju privatni dug rasao je s oko 25 posto BDP pedesetih godina prošlog stoljeća i došao do 150 posto BDP 2005.

Svijet je postao ovisan o dizanja kredita kao gorivo za ekonomsku ekspanziju, a kad je dug prestao rasti, ekonomija je pala – kaže Keen.

Ovaj ekonomist je još 2005. godine počeo držati seriju predavanja po uglednim sveučilištima sa tezom da je slom globalne ekonomije neminovan. Ipak, premda rado viđen gost i zanimljiv govornik, njegove riječi nisu dopirale do vlada. I tada, kao i danas, glavna briga vlada bio je javni, odnosno državni sud, a ne privatni dug kojeg Keen smatra ključnim.

Privatni dug je važan, jer banke kreditiranjem stvaraju novac i novu potražnju. To je glavni izvor širenja ponude novca u našoj ekonomiji, a novčane zalihe će rasti i ekonomija će rasti ako novi krediti prelaze otplatu starih dugova.

Koji su glavni uzroci globalnog financijskog kolapsa?

Glavni uzrok bio je rast privatnog duga, a on je rastao desetljećima i prešao je rast BDP-a u posljednjih četrdeset godina; u američkom slučaju privatni dug rastao je sa oko 25 posto BDP-a pedesetih godina prošlog stoljeća i došao do 150 posto BDP-a 2005.Svijet je postao ovisan o dizanju kredita kao gorivu za ekonomsku ekspanziju, a kad je dug prestao rasti, ekonomija je pala.

Ali to je proces koji ne može ići zauvijek, jer dug ne može postati beskonačno veći od prihoda. Iako je teško uspostaviti maksimalnu razinu, empirijsko istraživanje koje je proveo američki bankar Richard Vegh utvrdilo je da se svaka kriza u posljednjih 150 godina u svijetu dogodila kad je privatni dug premašio BDP za 1,5x puta. (Hrvatsku tek čeka ulazak u krizu?)

Amerika je doista ispunila te kriterije tijekom dvetisućitih godina, a Kina ih je premašila u posljednjih pet godina. Dakle, kriza u SAD bila je predvidiva, a vjerujem da će se kriza dogoditi u Kini u idućih godinu ili dvije – zaključuje Keen.

Kad je riječ o zemljama koje su najefikasnije isplivale iz krize Keen navodi Island.

Tamo su političari htjeli učiniti ono što su činili svi drugi, da spase banke, a ne dužnike, nametnu mjere štednje. Ali ljudi su opkolili Parlament, predsjednik je odbio ugovore s MMF i pobuna je značila da je Island otpisao svoje dugove, podržavajući dužnike, a ne vjerovnike. I osim toga, procesuirali su bankare.

Island je izašao iz krize bolje nego li bilo koja druga zemlja, iako je u jednom trenutku privatni dug u bankama bio oko 1.000 posto njihovog BDP – zaključuje profesor Keen.

Najgore se s krizom nosi eurozona gdje su nametnute mjere štednje zbog lažnih uvjeravanja da je javni dug pravi problem i da će štednja dovesti do rasta. Ove politike su izazvale drugu Veliku depresiju, smatra Keen.

Nepotrebna patnja Grka

“Najgore prošli ljudi u zemljama poput Grčke, Španjolske, Portugala, koji su morali proći kroz nepotrebne patnje programa štednje koji je pogrešno identificirao problem kao posljedicu javnog duga. Mnogi ljudi počinili su samoubojstvo zbog pogrešnih politika. Trebamo političko vodstvo koje može razumjeti složene sustave, od ekonomije do ekologije”, navodi Steve Keen.

Kako ste uspjeli predvidjeti veliku financijsku krizu koja je od 2008. zahvatila svjetsku ekonomiju?

U kasnim 1980-ima čitao sam radove Hymana Minskog i postao uvjeren da je njegovo objašnjenje kapitalizma točno. Izgradio sam matematičke modele njegove hipoteze financijske nestabilnosti za svoj doktorat i ti su modeli pokazali ne samo da će se kriza dogoditi nego da će se dogoditi kad stopa rasta privatnog duga bude usporena, ali i da će krizi prethoditi razdoblje prividne mirnoće. Kad sam vidio da se ova oba obrasca pojavljuju u podacima – dizanje duga i istovremeno pad nezaposlenosti i inflacije – vjerovao sam da je kriza neizbježna. Počeo sam s javnim upozorenjima da će se kriza dogoditi još u prosincu 2005.

Zašto mainstream ekonomija nije predvidjela ovu krizu?

Mainstream ekonomija zanemaruje privatni dug uz argument da je “dug novac koji dugujemo sami sebi” – odnosno da pozajmljivanje povećava dužnikovu potrošačku moć, ali smanjuje vjerovnikovu, međutim uz mali ukupni učinak. To je točno za situacije kad jedna osoba posuđuje novac drugoj jer se onda radi o izmjeni postojeće, stalne količine novca. Ali, to nije istina kod bankovnih kredita, koji stvaraju novi novac i potražnju kad je kredit realiziran, ali uništavaju novac i smanjuju potražnju kad se dug otpla­ćuje. Ignoriranjem ove bitne značajke kredita banaka, ignorirali su i uzroke krize i prividno blagostanje koje se pojavilo uoči krize.

Zašto je privatni dug tako važan za razumijevanje financijskog kolapsa i same financijske sfere?

Privatni dug je važan, jer banke kreditiranjem stvaraju novac i novu potražnju. To je glavni izvor širenja ponude novca u našoj ekonomiji – a novčane zalihe će rasti i ekonomija će rasti ako novi krediti prelaze otplatu starih dugova. To je bio slučaj tijekom šest desetljeća od 1945. do 2008.: svake godine novo kreditiranje prekoračilo je otplatu duga, te je ukupni dug rastao brže od BDP-a za tih 60 godina. Ali to je proces koji ne može ići zauvijek, jer dug ne može postati beskonačno veći od prihoda. Iako je teško uspostaviti maksimalnu razinu, empirijsko istraživanje koje je proveo američki bankar Richard Vague utvrdilo je da se svaka kriza u posljednjih stotinu i pedeset godina u svijetu dogodila kad je privatni dug premašio BDP za 1,5 puta ili kada je omjer porastao za oko 20 posto – na primjer sa 135 posto do 155 posto tijekom pet ili manje godina. Amerika je uistinu ispunila te kriterije tijekom dvijetisućitih, a Kina ih je premašila u posljednjih pet godina. Dakle, kriza u SAD-u bila je predvidljiva, a vjerujem da će se kriza dogoditi u Kini u idućih godinu ili dvije.

Što mislite o studentskim pokretima koji zahtijevaju izučavanje alternativnih ekonomskih znanosti umjesto neoklasične?

Mislim da su zahtjevi studentskih pokreta izvrsni. Alternativne poglede kako kapitalizam funkcionira treba izučavati sve dok ne evoluira pristojna paradigma. To bi moglo trajati desetljećima, a u međuvremenu neoklasična ekonomija nema pravo na monopol nastave na sveučilištima.

Što je rješenje za ovu krizu i stagnaciju?

Moramo drastično smanjiti privatni dug: samo kad se vrati na razine koje smo imali 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, kapitalistička ekonomija će opet snažno rasti – mada se sada, naravno, moramo nositi i s ekološkim ograničenjima rasta. To bi se moglo postići onim što ja nazivam “jubilejem modernog duga”, ili “kvantitativnim olakšavanjem za narod”. Iskoristili bi se kapaciteti vlade – kroz središnju banku – kako bi se stvorila novčana podloga za otpis dugova na način da se ne pravi razlika između štediša i dužnika. Oni koji nemaju dug dobili bi novčanu injekciju, oni koji imaju dug trebali bi ga, uz pomoć, otplatiti; i trebalo bi zaustaviti situaciju da banke kreditiraju kako bi financirale špekulacije, a ne investicije.

Što bi svijet, ili globalna zajednica, trebali naučiti iz ove krize?

Najvažnija je lekcija shvatiti kako se lako stvara privatni dug – stvarno nastaje “ni iz čega” te kako banke lako mogu stvoriti previše duga. Moramo prestati razmišljati o dugu kao o nečemu što se događa između dva pojedinca – u situaciji u kojoj onaj koji je štedio novac može taj novac posuditi, a mogućnost da onaj drugi ne vrati taj novac smatra se krađom – i razmišljati na način da je banka poput tvornice koja teži što više proizvoditi, i mora povremeno otpisati dug koji nikad ne bi trebao biti stvoren. Konačno, neekonomisti moraju naučiti da je konvencionalna ekonomska teorija vrlo loše model kapitalizma jer zanemaruje novac, dug i neravnotežu – a sve ove kategorije definiraju aspekte kapitalizma. Trebamo novu teoriju ekonomije koja uzima pojmove novca i duga vrlo ozbiljno, a vidi ekonomiju kao kompleks koji je daleko od ravnoteže sustava.

Koje su posljedice koje osobno smatrate najgorima? Kako će – i hoće li – promijeniti društva u kojima živimo?

Najgore je pojedincima koji su izgubili prihode te u mnogim slučajevima životne ušteđevine zbog ove krize. Možda su još gore prošli ljudi u zemljama poput Grčke, Španjolske, Portugala, koji su morali proći kroz nepotrebne patnje programa štednje koji je pogrešno identificirao problem kao posljedicu javnog duga. Mnogi ljudi počinili su samoubojstvo zbog pogrešnih politika.

Je li kriza pokazala da postoji potreba za novom vrstom vodstva? Na koji način?

Trebamo političko vodstvo koje može razumjeti složene sustave, od ekonomije do ekologije. Naši politički sustavi su dizajnirani kad smo trebali “plemensko” vodstvo protiv drugog plemena. No, ovih dana najveće prijetnje našem opstanku dolaze iz složenosti prenapučenog svijeta u kojemu živimo i potrebne su nam odluke koje su suprotne od onoga što su plemenske vođe sklone učiniti. Na primjer, da bismo sada riješili ekonomsku krizu, moramo smanjiti privatni dug i mi imamo kapacitete da to učinimo. Javni dug je porastao jer je privatni dug prvo postao prevelik, a onda je prestao rasti – čime je uklonio izvor potražnje iz gospodarstva. Ali naši političari jednostavnog načina razmišljanja primjenjuju uvijek jednostavan lijek pokušaja izravnog smanjivanja javnog duga i time gospodarstvo pati. To je jedini rezultat. Povlačim analogiju između naših političara i onoga što oni rade s amaterskim vozačima automobila koji pokušavaju skrenuti desno na cesti i zbog toga voze automobil u krug. Njihov je refleks da i dalje drže volan udesno, ali zbog toga još više proklizavaju – jer zapravo trebaju okrenuti volan ulijevo kako bi se izravnali.

Možete li navesti nekoliko dobrih i loših primjera kako su različite vlade rješavale krizu?

Vjerojatno je krizu najbolje riješio Island. Način na koji su to oni učinili uključivao je političko djelovanje cijele zajednice – što je lako u zemlji koja ima tako malo stanovnika. Politički lideri htjeli su učiniti ono što su činili svi drugi – spašavati banke, a ne dužnike, nametati mjere štednje… ali ljudi su opkolili Parlament, predsjednik je odbio potpisati ugovore s MMF-om i pobuna je značila da je Island otpisao svoje dugove – podupirući dužnike, a ne vjerovnike. I osim toga, procesuirali su bankare. U konačnici, Island je izašao iz krize bolje nego li bilo koja druga zemlja, iako je u jednom trenutku privatni dug u bankama bio oko 1000 posto njihova BDP-a.

Najgore se sa krizom nosi eurozona gdje su nametnute mjere štednje zbog lažnih uvjeravanja da je javni dug pravi problem i da će štednja dovesti do rasta. Ove su politike izazvale drugu Veliku depresiju.

novi-svjetski-poredak.com