Senad Bašić: Onaj ko se ne smije u životu, mora da je lud


Senad Bašić ovih dana sa predstavom “Sjajni momci” gostuje u gradovima širom naše zemlje. Od jula, kada je predstava imala premijeru, pa do danas vlada veliki interes za ovu komediju, u kojoj su uloge, pored Bašića, ostvarili Mustafa Nadarević i Moamer Kasumović. Popularni trio Fazlinovića predstavio se na pozorišnim daskama nakon što su snimili 264 epizode serije “Lud, zbunjen, normalan”, a kako je Bašić kazao u razgovoru za “Dnevni avaz”, uloge Rukvaša, Izeta i Damira obilježile su njihovu karijeru.

Omiljeni bh. glumac raduje se turneji u inozemsvu, a u Berlinu ga čekaju kćerka Hana i unuka Ena, koje više od mjesec žive tamo. Iako mnogo putuje i gostuje, Bašić nađe vremena da dogovara i nove projekte. Tako nam je otkrio da ga kod kuće čeka scenarij koji treba pročitati i vjerovatno će, kako kaže, uskoro početi pregovori o novoj ulozi.
Pozorište je njegova velika ljubav pa mu se, kaže, rado vratio.

– Sretan sam i zbog toga što su “Sjajni momci” uvršteni na repertoar Narodnog pozorišta u Sarajevu i Zenici. I sa pozorištem u Banjoj Luci dogovaramo da predstavu stave na repertoar u tekućoj sezoni – govori Bašić.

Bogate karijere

Igrali ste proteklih dana u srednjoj Bosni. Kakve su reakcije publike?

– Odigrali smo četiri predstave – dvije u Jajcu, jednu u Bugojnu i jednu u Ključu. Mislim da smo mogli odigrati i više, jer su ulaznice u svakom gradu bile rasprodate pa sam se volio šaliti: Koliko je ljudi ostalo ispred, kažu 300, na šta odgovaram: “Joj, sinoć 500, čemu taj pad?” To je anegdota Edmunda Kina, jednog od najvećih glumaca Engleske, koji nikada nije pitao koliko ih je u sali nego koliko ih je ostalo ispred. Onda, tako, u jednom dramskom komadu, njegov garderober kaže: “Ostalo ih je oko 800”, na šta on odgovara: “Sinoć ih je bilo 1.100, pa ja sam propao!” Tako se i ja šalim kada je ova predstava u pitanju.

Jeste li imali strah pri realizaciji “Sjajnih momaka”?

– Uvijek su prisutni trema i strah, godinama čovjek to malo smanji i iskustvo učini svoje, ali i dalje postoji. Onda, zahvaljujući iskustvu, već u procesu pripreme i pravljenja određenog projekta osjetiš šta bi moglo da ide, a šta ne. A kada je u pitanju ova predstava, naravno da smo se oslonili na naše karijere, koje su izuzetno bogate, da ne govorim šta je Mustafa sve igrao, od “Velog mista”, “Otac na službenom putu” pa do “Lud, zbunjen, normalan”. Za sebe volim reći da sam stekao popularnost u pozorištu, što je vrlo rijetko. Kroz “Biće, biće” i “Audiciju” postao sam popularan i, što kažu Amerikanci, prepoznatljiv glumac, a ne kroz film. Znači da pozorište zaista jeste moja majka, tu se najbolje osjećam.

Koliko je našem društvu potrebna komedija?

– Komedija ima zadatak da publiku zabavi i odvuče ih u neki imaginarni svijet, jer smijeh je lijek. Onaj ko se ne smije u životu, mora da je lud ili nešto s njim nije uredu. Osim toga, komedijom se postigne glumačka zaigranost tako da se na taj način dotakne ona stvarna srž. Gluma je, prije svega, zabavljački posao i, na kraju krajeva, Amerika to ne zove bezveze zabava, jer kod njih je, i kad je drama u pitanju, zabava. Zapravo, tamo je cijeli Holivud industrija zabave.

Gostovanje u Cirihu

Planirate li regionalnu turneju?

– Naravno, imamo dosta poziva za gostovanja u inozemstvu. Prvo naše gostovanje bit će 1. oktobra u Cirihu, gdje ćemo igrati dvije predstave, za koje su ulaznice rasprodate u roku od tri dana.

Iza Vas je dugogodišnja saradnja sa Mustafom Nadarevićem i Moamerom Kasumovićem. Kakav je Vaš odnos iza scene?

– Nedavno sam razgovarao sa Mustafom, prvi put smo radili zajedno na filmu “Kod amidže Idriza” i to smo, bez ikakve diskusije, uradili dobro te se ispostavilo da je ovaj projekt narod stvarno zavolio. Jednostavno, postao je kultni film. Čak postoji podatak da je ušao u izbor među devet filmova za Oskara. Ovim filmom uhvatili smo neku rezonancu, dobru vibraciju i publika ga je zbog toga zavoljela. Također, mladi vole ovaj film, prije možda tri-četiri mjeseca zatekao sam sina kako gleda “Amidžu Idriza” i, kad sam ušao u njegovu sobu, kroz smijeh mi je rekao: “Pa, ovdje je svaka replika provala.” Nakon ovog projekta, nastavila se moja i Mustafina plodna saradnje i, evo, traje 12 godina, što nije malo. Sa Moamerom manje sarađujem, ali i on je tu, svakako.

Hoće li biti novih epizoda LZN-a?

– Sa snimanjem smo završili 1. decembra prošle godine, ali posljednja sezona još nije emitirana i, koliko znam, Nova TV čuva je za jesenju shemu pa možda to javnost zbunjuje. Do sada su snimljene 264 epizode, a iskren da budem, nisam nešto upućen, jer ne gledam televiziju, osim ponekad ove naučne kanale.

Čista ljubav

Imate vojsku fanova i među mlađom publikom. Koliko Vam to znači?

– To je lijepo, jer kad djeca nešto zavole i prepoznaju, to je, onda, iskreno i nema nikakvih špekulacija, zaumlja ili interesa. Zapravo je to čista ljubav. Naravno, mnogo mi znači njihova podrška i volim reći za neke projekte, televizijske, filimske, pozorišne, kad ih djeca zavole, onda to znači uspjeh. Ipak, teatar u sebi ima i tu sociološku funkciju, da ljudi dođu, budu zajedno, ne samo kao porodica nego kao grupa. Tu se sretnu, ispričaju, i onda poruke koje čuju, imaju posebno značenje. Tako je bilo tokom rata, Kamerni teatar imao je tu funkciju. Ljudi su dolazili na predstave, družili se, ostajali nakon igranja… Zapravo je to ta društvena uloga koju pozorište treba da ima. Zato smo mi odlučili da nećemo bježati od manjih gradova nego ćemo igrati gdje god nas pozovu baš zbog toga što su se ljudi počeli zatvarati. Mnogo su isterorizirani, straše ih sa svih strana.

Jeste li zabrinuti za situaciju kako u našoj zemlji i regiji, tako i u svijetu?

– Apsolutno ne. Postoji dijagram o tome koliko je terorizma bilo u Evropi osamdesetih godina prošlog stoljeća i koliko je terorizma danas. Taj dijagram ide odozgo prema dole, a prema medijima, ispada drugačije, da terorizma nikad nije bilo više nego danas. Ali, kada se uzme u obzir ono što je u to vrijeme radila IRA i ono što se dešavalo u Minhenu tokom Olimpijskih igara i svakih sedam dana je bila bomba, ali se nije u tolikoj mjeri govorilo o tome kao danas.

Terorizam je danas, izgleda, postao dobar izgovor za vlast i za medije da bombarduju javnost i još da nametnu neki namet, odnosno porez na sigurnost. Ali, na ovaj način samo se straše ljudi. Narod je, zapravo, do te mjere isteroriziran da ja više ne razumijem zašto je to tako. Ovo zastrašivanje ljudi i tjeranje u nacionalne torove dobro dođe njima, a mi ih, s druge strane, kada tako uplašeni dođu na neku komediju, rasteretimo ih straha. Vlastima uvijek dobro dođe da se narod boji. Znate kako kaže ona stara izreka: Šta radi narod? Šuti. Kaže popusti. Opet šta radi narod, kaže brblja, onda steži. Izgleda da je kod nas tako.

Ima li novih ponuda kada su u pitanju film i serija?

– Ima ponuda, upravo treba da pročitam jedan scenarij koji mi je došao kad sam bio na putu pa sam rekao, pročitat ću ga kad se vratim u Sarajevo. Film radi Mima Karadžić. Također, postoji još jedna ozbiljna ponuda, oko koje traju dogovari. Trebao bih da radim u Beču, i to na njemačkom jeziku, pa ćemo vidjeti.

Teško mi je pao odlazak kćerke i unuke u Njemačku

Imate li vremena za porodicu, kako vrijeme provodite s njima?

– Kćerka se s unukom odselila u Berlin, što mi je, moram priznati, veoma teško palo. Malo mi je sve to čudno i teško. Unuka Ena mi mnogo nedostaje, nekako sam se za nju vezao na čudan način. Čovjek vidi šta je propustio sa svojom djecom tek kada dobije unučad. Otišli su prije mjesec i ona je već krenula u školu. Jedva čekam da odem tamo, Eni sam rekao da uskoro gostujemo sa “Sjajnim mocima” i da je za nju ulaznica 100 eura, na šta mi je odgovorila: “A, mene će nana uvesti”. Najvažnije mi je, ipak, da je moja kćerka našla svoju sreću i da joj je dobro tamo gdje je.

Hasan, Velija, Fuke…

Postoji li uloga koja Vam je obilježila karijeru?

– Toliko sam toga odigrao, ali bih izdvojio nekoliko dragih uloga od, otprilike, stotinjak. Među prvima je uloga Hasana u “Derviš i smrt”. To mi je bilo veoma drago igrati, kao i Veliju iz “Biće, biće”. Šekspirov Hamlet, također, Fuke iz filma “Kod amidže Idriza”…

Osjeti se gdje nema pozorišta

Osjeti li se razlika između publike u Sarajevu, Mostaru i manjim gradovima, poput Ključa?

– Kako da ne, osjeti se gdje nema pozorišta, gdje je kultura na nekom nižem nivou. Naprimjer, u Bugojnu je publika dobro odgojena, jer se tamo više od 40 godina održava Festival FEDRA. Evo, ovih dana tu je i Lutkarski festival. U Ključu se osjeti taj mali napredak, posljednji put sam gostovao 1999. i onda je Dom kulture bio u lošem stanju, a danas je to drugačije, izgleda sređenije i više se u njega ulaže. Publika je bila predivna i, naravno, poslije igranja, svi su htjeli da se slikaju. To je ta neka počast koja je došla sa mobitelima i, onda, faktički niko neće da ide nego svi čekaju fotografiju.

Izvor: Avaz.ba