Umire Gadafijev san: Pruga Lawrencea od Arabije


Pruga je trebala biti dio ogromnog međunarodnog projekta koji bi povezao čitavu sjevernu Afriku

Potrebno je nešto mašte da bi se uopće shvatila namjena golemog kompleksa na jugozapadu glavnoga grada Libije, Tripolija. Mašta je potrebna i zbog toga što je mnogo toga pokriveno debelim slojem prašine i pijeska, a mnogo toga je već i propalo: između redova bijelih baraka koje su sagradili Kinezi je čak i jedna džamija koju također nagriza vrijeme. Tu je i jedna kino-dvorana, čak i sportska igrališta.

To je još uvijek sjedište zvučnog naziva Libyan Railroads Execution and Management Board (LREMB), institucije kojoj je povjeren ambiciozni plan gradnje nove mreže željezničkih pruga kroz Libiju. U tom kompleksu je trebalo živjeti na stotine radnika, ali tko danas tamo živi i krije se, u Libiji ovih dana je bolje uopće ne pitati.

Ali Saleh je zaposlenik tog projekta Libijskih željeznica i na posjetnici se predstavlja kao “direktor odjela za međunarodne odnose i medije LREMB”. Kad pogledamo oronule barake, teško nam je reći nad kime je on direktor, ali nam odmah objašnjava: “Mi bismo stvarno željeli raditi, ali svi građevinski radovi su obustavljeni zbog rata 2011. Nakon toga je čitav projekt stao.”

Stara željeznica propala, a nova…

Još 1998. je tadašnji libijski vođa Muammar Gadafi ponosno objavio svojim podanicima: bit će izgrađena nova željeznica koja će povezivati čitavu zemlju, od istočne granice s Egiptom pa do zapadne granice s Tunisom. Zapravo, u Libiji je već postojala željeznica koju su izgradili još Talijani za njihove vladavine (od 1912. do 1943.) i protezala se na nekih 1.500 kilometara željezničkih linija. Ali što nemarom, što zaslugom Sahare i pustinjskih oluja, još 1963. je tim tračnicama prošla posljednja željeznička kompozicija. Nakon toga, u Libiji željeznice – jednostavno nije bilo.

“Mnoge željezničke stanice su uništene za režima Gadafija, a lopovi su ukrali željezničke pruge i prodali ih kao željezni otpad. Tako je i ovaj projekt trebao početi od početka”, objašnjava nam pedesetogodišnji direktor odnosa s medijima. On je u Libijskim željeznicama zaposlen još od 2003. kad je to još bio državni projekt s odličnim perspektivama.

Ipak, kako to biva u Libiji, potrajalo je godinama, sve do 2008. dok uopće nije postignut dogovor tko od međunarodnih tvrtki će uopće graditi te željezničke linije. Saleh nam objašnjava: “Kinezi su trebali graditi dio od granice s Tunisom pa do grada Sirtea (lučki grad 450 kilometara istočno od Tripolija i otprilike na polovici puta, op.ur.) Tamo su posao trebali nastaviti Rusi i izgraditi prugu sve do granice s Egiptom.”

Nekad đaci, a danas…

Saleh nam sve to pokazuje na luksuzno tiskanim lecima kompanije na kojima je i zemljopisna karta predviđene trase i fotografije modernih željeznica koje će prometovati. Štoviše, nekoliko željezničkih kompozicija je već kupljeno, neke čak i u Americi. Ali Saleh je zabrinut za njihovu sudbinu jer je 17 lokomotiva još 2008. brodom stiglo u Homs, stotinjak kilometara istočno od Tripolija. Od onda su tamo u jednom skladištu – ali što je s njima i u kakvom su danas stanju, to Saleh ne zna.

Ovdje, u kompleksu u Tripoliju je izgrađen i maleni djelić te nove željezničke mreže da bi se pokazivao gostima i uzvanicima: “Redovito su dolazili i školski izleti, sve do 2010. To je zapravo kružno putovanje dugo šest kilometara, jer je izgrađeno samo tri kilometara pruge”, objašnjava nam sa smiješkom dok nas vodi toj oglednoj željezničkoj kompoziciji udaljenoj par stotina metara.

 

Doista sada stojimo pred kompozicijom s četiri vagona koja već odavno ne vozi nikamo. A umjesto čavrljanja učenika prilazi nam muškarac koji je vidio da nešto fotografiramo. Ne nosi nikakvu uniformu, ali nam kaže da odmah sklonimo fotoaparat. Saleh mu pokušava objasniti našu dobru namjeru, ali muškarac spominje par “prijatelja iz Misrate” koji su se nastanili u jednoj od nedalekih baraka.

Salehu je odmah sve jasno i odvlači nas od te ogledne kompozicije i nekadašnjeg ponosa direktora odnosa s javnošću. Misrata je jedno od glavnih pobunjeničkih uporišta i nipošto nije pametno pred njima biti previše znatiželjan: “Bolje da se vratimo u ured i da izbjegnemo bilo kakvu nevolju”, kaže nam vidljivo nervozan.

Mnoštvo željezničkih projekta

Nicky Gardner je stručnjak za željeznički promet i objašnjava nam da je ovaj libijski projekt bio samo jedan od čitavog niza sličnih u arapskom svijetu: “Od 2005. do 2012. je bilo više ambicioznih projekata u području Magreba i Bliskog istoka, ali samo njih nekoliko je doista i završeno. Planirana je i obnova linije Hedjaz (od Damaska u Siriji do Medine u Saudijskoj Arabiji koja je sagrađena još u Otomansko doba i već odavno ne prometuje, op. ur.) i izgradnja Zaljevskih željeznica od Kuvajta do Muskata u Omanu.”

U to doba, osobito su se Talijani zalagali za izgradnju “Trans-saharske željeznice” koja bi povezivala sve zemlje sjevera Afrike, od Atlantika do Crvenog mora u Egiptu. Libijski projekt bi bio dio te linije, makar je Gadafijev projekt bio još ambiciozniji: on nije samo predviđao trasu uz obalu Mediterana, nego i liniju koja bi vodila kroz pustinju sve do 800 kilometara udaljene Sabhe u srcu Sahare.

To je svakako bila i svojevrsna nagrada Gadafija ovom nekadašnjem važnom čvorištu karavana na putu prema središtu Afrike i koja je bila još dugo uporište Gadafijevih snaga već kad je on u Tripoliju bio svrgnut. Danas je to žalosno čvorište, ali ovaj put za izbjeglice iz Afrike na njihovom putu prema Europi – i tamo više nitko niti ne sanja o nekakvoj željeznici.

Radno vrijeme od 8 do 14 (uz pauzu)

U Tripoliju taj san nipošto nije mrtav: Khaire Agila je inženjer i on još uvijek mašta o željezničkoj liniji koja bi se protezala preko čitave sjeverne Afrike. A kada uđemo u libijsko Ministarstvo prometa u odjel željezničkog prometa, jedva možemo vjerovati svojim očima: Libija doduše ima samo nekoliko stotina metara tračnica i niti jednu željezničku kompoziciju koja bi ikamo vozila, ali u Ministarstvu je prepuno službenika ove nepostojeće željeznice.

 

Kažu da ih je ostalo još oko 800 i većina ih i dalje dolazi u 8 sati na posao i odlazi kućama oko 14. Uglavnom primaju i plaću i objašnjavaju nam kako “čuvaju” Libijske željeznice od lopova kako bi jednoga dana projekt mogao biti nastavljen.

I Omar al Tergman iz libijskog Ministarstva za financije i državnu upravu ne vidi ništa čudno da je još uvijek zaposleno na stotine djelatnika. “Čim Libija nastavi izvoziti svoju naftu i situacija se sredi, projekt željeznice će biti nastavljen. To je samo pitanje vremena”, kaže nam al Tergman. Štoviše, otkriva nam kako to nije jedini ambiciozni projekt: predviđena je i gradnja podzemne željeznice u Tripoliju, ali i to će biti izgrađeno “kad okolnosti budu dopuštale”.

express.hr