Zašto toliko bolesno volimo svoje zločince?


Zbog ovih nagrađenih “srpskih heroja”, pobijeno je i zatrto sve nesrpsko sa istoka Bosne, počinjen je genocid i na kraju, ti isti “heroji” su napravili najveći egzodus baš svog naroda iz Visoke Krajine i Sarajeva. I sad im se narod ćutke klanja, a aktuelna pragmatičarsko-nacionalistička Dodikova haranga dodjeljuje nekakve zahvalnice.

 

Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, Nedeljko Čubrilović, dodijelio je zahvalnice Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić, Momčilu Krajišniku i posthumno Nikoli Koljeviću.

Dakle, entitet Republike Srpska i faktički priznaje, cijeni i nagrađuje svoje ratne zločince. Ne treba smetnuti sa uma kako je riječ o ljudima, koji su najviše obrukali i osramotili baš svoj narod. Riječ je o ljudima, osuđenim i presuđenim za genocid i najteže ratne zločine nakon Drugog svjetskog rata. Postavlja se pitanje, zašto zahvalnicu nije dobio i Ratko Mladić, kad ispunjava sve uslove da mu se Skupština “zahvali”.

Elem, ovim aktom prvi ljudi Republike Srpske, nakon silnih organizovanih dočeka presuđenih ratnih zločinaca, nakon imenovanja studentskog doma po ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, nakon propagiranja ideje zločinac=superstar, dali su potpuni dijaloški legitimitet svakom hrvatskom i bošnjačkom nacionalističkom jastrebu, kome su puna usta “genocidne tvorevine Republike Srpske”.

Ali, zašto je to tako? Od kad traje to sljepilo ili namjerno ne gledanje u oči realnosti od strane srpskih glavešena? Kako je nastalo izjednačavanje heroja i zločinca? Jer, vidite, primjerice u povijesti nigdje ne stoji kako je srpski heroj Mladen Stojanović -zločinac. Dakle, postoji jasna, nedvojbena crta između heroja i zločinca.

Pa, opet, apologete kvaziistorije, stalno nastanjene u rezidencijalnom dijelu Beograda, jednim potezom olovke, sa početka devedesetih vaznijele su u turbofolk epiku “heroje” poput Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Krajišnika i Plavšićeve.

A, svo herojstvo se sastojalo u korištenju resursa urušene JNA kako bi se izvršila potpuna teritorijalna dominacija Srba u BIH i odradilo etničko čišćenje “nepodobnih” Bošnjaka i Hrvata. Dodajte tome veliku kašiku ratnog profiterstva, nekoliko hektolitara ludila i dobili ste tzv. srpske heroje.

Zbog ovih nagrađenih “srpskih heroja”, pobijeno je i zatrto sve nesrpsko sa istoka Bosne, počinjen je genocid i na kraju, ti isti “heroji” su napravili najveći egzodus baš svog naroda iz Visoke Krajine i Sarajeva. I sad im se narod ćutke klanja, a aktuelna pragmatičarsko-nacionalistička Dodikova haranga dodjeljuje nekakve zahvalnice.

Zapravo, nisu to “nekakve” zahvalnice, nego povelje, koje verifikuju kontinuitet zločinačke politike od Karadžića na ovamo. Samo promislite, kako bi izgledalo da je Vili Brant dodijelio zahvalnice Hitleru, Himleru, Gebelsu…? Nepojmljivo? E, onda vam je sve jasno.

Nego, ovo samoetiketiranje Republike Srpske kao zločinačke tvorevine, najpogubnije je baš po srpski narod. Zamislite čovjeka  koji je kao vojnik Vojske Republike Srpske proveo četiri godine u rovu, koji nikada nikoga nije ubio, a koji je boravak u rovu realno objasnio sebi nedostatkom veza da pobjegne u Srbiju ili novaca da sa 400 dojč maraka “sponozoriše” VRS i sjedi ispred neke od banjalučkih picerija. E, pa više od 90% vojnika VRS su bili baš takvi.

I njima se desio PTSP. I njima su porodice rasturene. I njima je neku obijen. I oni su ostali nakon rata bijeda i socijalni slučajevi. No, ovom odlukom o dodjeli priznanja zločincima, oni su od strane vrha RS-a etiketirani kao topovsko meso, nužni gubitak i kukavičije jaje. Sa druge strane, baš ovom skupštinskom odlukom, ti nevini ljudi u očima isto tako nevinog Bošnjaka ili Hrvata, ostaće zauvijek bradati agresorski četnici, koji šta rade-u pauzama silovanja i ubijanja nejači, granatiraju Sarajevo ili Bihać.

I što je najpogubnije, baš ovom odlukom, baš zahvalnicama, vlasti Republike Srpske, stavljaju srpsom narodu jaram kolektivne krivice. Jer, ako je ratni zločinac zaslužio zahvalnicu, jebi ga, svi su.

Sva mudrost ovoga svijeta, svo iskustvo, istorijsko naslijeđe i čojstvo, kao kula od karata ruše se pred samoljubljem zločinca svog.

Jer, monstruoznost zločinca i moja je monstruoznost, a svako ko ne aminuje i ne transformše u glavi zlodjelo u herojski čin, on je IZDAJNIK, urla glas iz zahvalnica.

Radovan, Plavšićeva, Krajišnik i ostali UVIJEK su bili veći, važniji i bitniji od jadnika i prašinara u Republici Srpskoj. To što jadnik i prašinar kusa čorbu koju su oni zakuhali, a koju je nastavio još jačim žarom miješati Milorad Dodik, ma koga boli dupe za tim?! Svi oni će se preseliti u tu nakaradnu novokomponovanu srpsku epiku, a prašinari sa oreolom kolektivne krivnje na sirotinjska plebejska groblja-pod uslovom da ih ima ko ukopati i platiti sahranu.

Ostaje nakon svega žal za ono malo normalnih ljudi, na kojih je spala ova prćija od entiteta, da se vazda isti sastaju pomireni na skupovima pomirenja i objašnjavaju jedni drugima da svaki Srbin nije zločinac. Kažem, ostaje žal, jer kako nekome objasniti da niste zločinac, ako vam entitet gaji idolopoklonički kult prema ratnim zločincima i ako se oni gruntovno, istorijski i semantički vode kao heroji???

Ne, srpski narod u Bosni i Hercegovini NIJE zločinački, ali svaka ćutnja i odobravanje ovakvih poteza aktuelne vlasti jednaka je zločinu. A, Republika Srpska na sve ovo ćuti horski!

avaz.ba