Šušnica: Srbi, Hrvati i Bošnjaci su osuđeni na nestanak ako ne budu zajedno


Srđan Šušnica je kulturolog, rođen u Banja Luci 1976. Završio je banjalučku gimnaziju, a onda i Pravo u rodnom gradu. Magistrirao je na Fakultetu za društvene nauke Univerziteta u Ljubljani, na programu Kulturologije. Već dugo govori ono što niko nije do sada govorio u Bosni i Hercegovini. Njegove riječi su oštre i zasijecaju u duše onih koji vole Bosnu i Hercegovinu, koji vjeruju u našu zajedničku budućnost i kojih je sve više. U inervjuu za bh. novinsku agenciju Patria otvoreno odgovara na pitanja koja mnogi zaobilaze.

Patria: Vi ste za svoju Banja Luku napisali ono što je rijetko ko za svoj grad. Vaša nostalgija se pretvorila u istinu, koja do sada nije izrečena. Ima te li reagiranja od vaših sugrađana i kakva su ona? Jeste li vi usamljeni u ovim nastojanjima ili ipak, ima u Banja Luci još ljudi kojima malo treba da progovore svojom „glavom“?

Šušnica: Ima reagovanja. I pozitivnih i negativnih. Kritički glasovi u Banja Luci se generalno mogu svrstati u dvije grupe. U jednu spadaju oni koji kritiziraju Dodikov režim, korupciju i kriminal, pa i zagovaraju suočavanje sa prošlošću i pomirenje, ali im je crvena linija kritike koju ne prelaze – postojanje RS. Oni ne vide nikakvu vezu između načina na koji je RS stvarana, genocida i ratnog profiterstva, nekad i načina na koji danas elite u RS dolaze do vlasti i bogatstva. Ne shvataju da će RS, dok god postoji, uvijek imati i praktikovati kapacitet da proizvodi nove „dodike“, „karadžiće“ ili „stevandiće“.

U drugu, daleko malobrojniju grupu spadaju oni koji smatraju da je svim građanima BiH potreban novi ustavni poredak u kojem će se minimizirati etničke podjele u političkom prostoru, a entiteti nestati.

Kako god, mali je broj ljudi koji su spremni otvoreno govoriti o prošlosti, o zločinima, o genocidu i njegovima posljedicama, o političkoj odgovornosti srpske politike i elite. Njihov glas se ne čuje, jer je javni prostor zaglušen režimskim patriotizmom, bjesomučnom viktimizacijom srpskog naroda i povicima „…i oni su nas…“.

Većini građana u Banja Luci su dojadile etno-vjerske podjele i nacionalističke retorike i politike, jer su svjesni da se iza te fasade patriotizma i etno-nacionalizma krije beskrupulozna pljačka javnog novca i resursa. Ali mislim da je 20 godina propagandnog i indoktrinarnog djelovanja medija, političkih i kulturnih institucija u RS učinilo da većina građana nije spremna da se suoči sa presuđenim i dokazanim zločinima i činjenicom genocida, da prihvati odgovornost za zločine počinjene u njihovo ime i ime osvajačke zločinačke politike, da doživi katarzu.

Režim u RS jednostavno proizvodi diskurse koji  zarobljavaju građane, naročito mlade ljude, u kaveze tih lažnih, ekstremnih i konfliktnih etno-nacionalnih identiteta, mitova i amnezivnih narativa.

Građani bi izgleda htjeli ograničenu pravdu. Da se ratni zločinci osude, ali da se sve političke stečevine tih zločinaca, uključujući i RS ostave u životu, jer je to kao volja naroda. Ne shvataju da RS nije nastala niti postoji kao volja naroda, već da je to najveća prevara koju je srpski narod doživio od svoje elite i raznoraznih moćnika.

Patria: Vi govorite ono što se do sada nije moglo čuti. Prije svega, mnoge ljude je šokirao taj broj od 220 ubijenih građana Banja Luke. Premda je prošlo dosta vremena, do sada se nije govorilo o ratnom stradanju Banja Luke.

Mnogo šta se u ovoj zemlji ne može čuti. Mi smo društvo u kojem činjenice vrlo sporo dolaze do mozgova ljudi.

Ljudi ne očekuju tolike zločine u opštini na čijoj teritoriji se ratna dejstva nikada nisu dešavala. Modus etničkog protjerivanja i istrebljenja u Banja Luci je bio nešto drugačiji od npr. Prijedora ili Kotor Varoši na čijim teritorijama se genocid dešavao fingiranjem i simulacijama borbenih dejstava prema tzv. „dobro naoružanom neprijatelju“.

U tim opštinama vrlo je mali broj ljudi pokušao da pruži neki otpor, jer otpor nije bio moguć protiv tolike sile kojom je raspolagala srpska elita tada.

Simulirajući borbu, paravojne i vojno-policijske formacije RS su vršile sistematične udare po selima, „čišćenja“, masovna ubistva civila, deportacije i zatvaranja u koncentraciono-prelivne logore.

U Banja Luci, kao najvećoj urbanoj cjelini u BiH poslije Sarajeva, primijenjen je modus u kojem je cijeli grad postao jedan logor u kojem je nesrpsko stanovništvo držano pod kontrolom, u strahu i psihozi, pomoću fragmentarnog i nasumičnog terora, zatvaranja, premlaćivanja, pljački i ubistava. Otuda i imamo taj broj od 220 građana Banja Luke, civila, koji su ubijeni na teritoriji opštine Banja Luka između 1992. i 1995. godine. Ali on nije konačan. Još se rade istraživanja ubistava, mučenja, pljački, nestanaka, odvođenja u logore, odvođenja na radnu obavezu na liniju fronte.

Broj od oko 90 civilnih žrtava koji su registrovani kao katolici je prilično siguran, a još se utvrđuje tačan broj civilnih žrtava koji su percipirani kao Muslimani. Neki izvori navode brojku od čak 350 muslimana i Bošnjaka, civila koji su ubijeni, ali to se mora dobro istražiti i tačno utvrditi, da bi se ti podaci sa sigurnošću mogli koristiti.

Moramo biti svjestni da je u Banja Luci živjelo mnogo etnički mješovitih porodica, koji su se izjašnjavali na različite načine, pa i kao Jugosloveni. Tako da je ta etnička slika žrtava terora u Banja Luci daleko šarenija. Generalno targetirani i terorisani su Muslimani i Hrvati, ali i svi koji nisu bili percipirani kao 100 posto Srbi, a naročito ljudi iz etnički mješovitih porodica, ili Srbi koji se nisu slagali sa tom zločinačkom politikom.

Zašto su zločini u Banja Luci i generalno u Bosanskoj Krajini važni? Pa ljudi u BiH moraju biti svjesni da je beogradski plan etno-nacionalnog homogeniziranja teritorija i stanovništva i neizbježnog genocida koji je pratio taj plan, počeo i završio se sa Banja Lukom i Bosanskom Krajinom. Moramo biti svjesni da u RS vlada „velika šutnja“. Niko se ničega ne sjeća, a veliki broj ubica i nalogodavaca još uvijek šeta slobodno i nepresuđeno po Banja Luci. Neki obnašaju i političke funkcije, neki su „ugledni“ privrednici, direktori, ktitori, kumovi i finansijeri crkvi i manastira. Neki grade svoje crkve, koje je narod ovdje počeo nazivati crkvama „pokajnicama“.

Patria: Za druga dva naroda je šokantno da ste otišli u logor Manjača. Da otvoreno i bez straha govorite o svemu. Kad vi govorite o istini o zločinima primjetno je da sa druge strane ne dolazi nikakvo likovanje nego priča o pomirenju i zajedničkom životu. Jeste li ponekad pretpostavljali šta mogu uraditi vaše riječi i koliko daleko mogu doći?

Šušnica: Ni meni, a ni drugim mladim i normalnim ljudima u Banja Luci, Prijedoru i drugim krajiškim opštinama i cijeloj BiH, nije prvi put da odlazimo na mjesta zločina, masovnih grobnica i logora. Nekad to činimo pojedinačno, nekad organizovano sa nevladinim udruženjima i inicijativama. Primjer toga je obilježavanje „Dana bijelih traka“ u Prijedoru, koje je još 2012. pokrenuto od strane prijedorskih udruženja logoraša, a odmah su to podržale građanske inicijative i aktivisti iz cijele BiH.

Tu moramo spomenuti građansku inicijativu „Jer me se tiče“ koja već godinama komemorira mjesta zločina i trudi se da svi građani u BiH, ako ništa drugo, prihvate gole činjenice.

Godine 2013. udruženja logoraša su organizovala noćenje u logoru Trnoplje i posjete Omarskoj na kojoj sam učestvovao zajedno sa intelektualcima, umjetnicima i građanskim aktivistima iz drugih nevladinih organizacija. Te i sljedeće godine sam zajedno sa profesorima, istraživačima i novinarima posjećivao Srebrenicu i Memorijalni centar Potočare. Unazad 9 godina skoro svake godine obiđem to tužno mjesto. Razgovarali smo sa porodicama žrtava, sa ženama koje su odlučile da nastave živjeti u Srebrenici. Stekao sam prijatelje raznih generacija koji su preživjeli taj horor i koji su mi prenijeli svoja osjećanja i sjećanja.

Moja baka Ružica, sama ratno siroče 2. svjetskog rata iz Sočkovca kod Gračanice je, poslije doma za siročadi u Žepču i završene učiteljske škole u Sarajevu, početkom pedesetih došla u Srebrenicu da radi kao učiteljica.

Sačuvala je fotografije srebreničkih učitelja, đaka i njihovih roditelja iz tog doba. Jeza vas obuzme kada shvatite da su na tim fotografijama i ljudi koji su nestali u genocidu. Podjelio sam te fotografije ljudima u i iz Srebrenice i javno sam ih objavio, kao kapljicu sjećanja koja može doprinijeti da preživjeli i njihovi potomci rekonstruišu svoja gotovo izbrisana sjećanja i živote.

Ne znam šta bih drugo mogao da uradim, nego da kažem ono što znam, mislim i osjećam. Onako kako jeste. Ne mogu da znam i da pretpostavljam reakcije drugih. Iskreno, ne pišem i ne govorim zbog drugih ili zbog publike. Nisam političar. Pišem i govorim zbog sebe i od sebe. Jednostavno kažem. Da ne ostanem nijem u vremena u kojima mislim da se mora javno izreći i argumentovati svoj stav o tragediji u koju smo tako olako upali. Pogotovo o svoj toj tuzi i tragediji koja je prouzrokovana u ime srpstva i tzv. „srpske zemlje“.

Ja se mogu samo nadati da će neke od tih riječi doprijeti do svih naroda u BiH. Da će te riječi kod jednih barem malo otvoriti oči, omekšati njihova srca, učiniti da prihvate činjenice, uvide svu tragediju prevare na koju su nasjeli, da odbace strah i nepovjernje prema svom komšiji, sugrađaninu, da se ne daju zavesti u nove konflikte. Da će kod drugih te riječi učiniti da bolje razumiju režim u kojima njihove komšije žive, da shvate sve mehanizme kojima se manipulisalo i još manipuliše srpskim narodom i da ne prave iste mitomanijske i klerikalne greške kao i srpska nacionalistička elita nekad i sad.

Ja samo pokušavam da odškrinem vrata u nadi da će što veći broj ljudi u BiH, naročito Srba, proviriti kroz ta vrata i ponovo ugledati svog komšiju, prepoznati svog brata, ponovo otkriti međuljudsku solidarnost, vidjeti priliku za boljim i iskrenijim životom od ovog koji sad živimo u ovom našem etno-kavezu.

Patria: Vi ste čak najavili kao mogućnost rat u Bosni i Hercegovini. Zašto mislite da je takav užasan scenario moguć?

Šušnica: Bojim se takvog scenarija jer je u rukama etno-fašističke elite u RS prevelika moć i previše opljačkanog novca.

Kulturno-politički i propagandni milje u RS je potpuno zaokružen jednim lažnim, mitomanskim i konfliktnim pogledom na Bosnu, Bošnjake, Bosance i prošlost njenih naroda. To je u pravom smislu riječi jedan etno-ekskluzivistički fašistički režim.

Vrhuška u RS, njihove porodice i tajkuni se nalaze u klinču između nekoliko opasnih faktora koji ih mogu gurati sve dublje ka referendumima, otcjepljenju, izolaciji RS i destabilizaciji cijele zemlje. Neki od tih faktora su: značajne kriminalne afere i ogromno bogatstvo kojeg su izvezli u Srbiju, Rusiju, Švicarsku i druge zemlje; vrlo izvjestan krivični progon od strane pravosuđa BiH; etno-nacionalistička retorika, očekivanja i kulturno-politička amnezija koje je režim u RS gajio sve ove godine; snažno prisustvo Rusije u RS i otvorena podrška režimu. Naravno tu je i faktor Srbija u kojoj vlada jedan ambivalentan stav političke scene prema režimu u RS, ali s druge strane preovladavaju snažni etno-nacionalistički, revizionistički i etno-kolonijalni pogledi i sentimenti prema postojanju RS, prema genocidu i skorijoj prošlosti.

Bojim se da će bez snažne intervencije prije svega SAD-a, Dodikov režim moći vrlo lako isprovocirati nove sukobe. S druge strane, ukoliko Dodik i ode s vlasti bez većih potresa, bojim se da će u taj vakum moći uletiti političari sa radikalnijim nacionalističkim stavovima i retorikom i dokazanom ratnom, pa i zločinačkom prošlošću. Mi ćemo se opet naći u statusu kvou, bez prostora za dijalog o novom ustavnom uređenju i čekaćemo još 5 ili 10 godina da vidimo šta će nam se u RS i srbijanskoj političkoj kuhinji servirati kao njihovo viđenje BiH.

Međunarodne prilike, rat u Siriji i terorističke prijetnje svakako idu naruku režimu u RS, izolaciji i samostalnosti RS od ostatka BiH, ali generalno i onima koji BiH ne vide kao građansko društvo i državu.

No, iskren da budem, nadam se da neće, ali bojim se da političke reakcije u ostatku BiH na opasne poteze režima u RS, ne budu klerikalne, etno-nacionalističke, revanšističke i mitomanijske, umjesto građanske, državničke i legalističke. Mislim da je to najveća opasnost za Sarajevo, BiH i njene građane, naročito one koji sebe percipiraju kao Bošnjake i Bosance.

Vrlo često neki od vodećih političara u Sarajevu pokazuju svoju ograničenost u vođenju nečega što bi se trebalo zvati građanska i sekularna državnička politika. Pokazuju svako odsustvo svijesti o potrebi građenja interetničke i političke solidarnosti na nivou društvenih pokreta, lokalnih zajednica i običnih građana. Otuđili su se i od „svojih“ i od „onih drugih“.

Umjesto da grade ujedinjujući konstrukt građanskog, političkog i državničkog identiteta Bosanca-i-Hercegovca/Bosanke-i-Hercegovke, oni dižu ruke od njega i fokusiraju se samo na instant izgradnju bošnjačkog identiteta.

Nisam zagovornik etno-nacionalnih identiteta, jer mislim da su to vještačke i lažne konstrukcije koje su ništa drugo do nužno zlo, ali kojima se kod nas daje mitomanski, gotovo magijski kontinuitet i sadržaj. Ali i unatoč to mom stavu, ja nemam ništa protiv spontanog i postepenog razvoja Bošnjačkog ili bilo kojeg drugog identiteta. To su psiho-socijalni procesi koji su tu i ne mogu se zaustaviti, ali se mogu humanizirati i univerzalizirati. No u uslovima u kojima se BiH nalazi, to bježanje pojedinih BH političara od građansko-državničkog identiteta Bosanca-i-Hercegovca je upravo ono u šta ih guraju srpski nacionalisti sa svojim mitomansko-klerikalnim konstruktom srpstva.

To je put ka definitivnoj kulturno-političkoj podjeli BiH, bez ikakvih šansi da se ikada stvori građanska i jedinstvena BiH, ali zato uz ogromne šanse da dođe do raspada. Zato pojedini političari u Sarajevu i zapadaju u zamke sakralizacije javnog prostora, sulude amalgamacije državnih i vjerskih poslova, nedozvoljenog trgovanja sa vjerskim zajednicama i politizacije IVZ-a, te žive od sramotne viktimizacije sopstvenih građana i političkog i ekonomskog profitiranja na položaju vjere u društvu. Zbog toga bježe od komemoriranja svih mjesta stradanja i svih žrtava zločina u BiH, zbog toga država BiH nema, niti političari žele da praktikuju neki ujedinjujući državnički i sekularni protokol za komemoraciju svih žrtava svih zločina. U principu rade iste one greške koje čine i srpski nacionalisti. Pri tom su neki od njih do guše u kriminalnim aferama.

Nekad mi se čini da, kada bi politička elita u Banja Luci hipotetički odlučila da se ukine RS i entiteti, da bi pojedini političari u Sarajevu pitali koliko novca želite da ne ukidate RS.

Život građana BiH vječito se ljulja između kriminala i korupcije vladajućih i njihovih opasnih klero-nacionalnih političkih ideologija. No to je samo moj utisak, a građani Sarajeva i cijele BiH možda imaju bolju percepciju o tome.

Patria: Malo se „odmaknimo na svjetlo“ i prebacimo na vrijednosti života: Šta mislite pod kojim okolnostima je opet moguć zajednički život Hrvata, Srba i Bošnjaka? Šta nam treba za to pomirenje i koliko nam treba vremena?

Šušnica: Jako je teško odgovoriti na to pitanje. Naravno da je moguć zajednički život. Potrebno je da se najuticajniji političari i partije okrenu izgradnji građanskog i sekularnog društva, identiteta i institucija. Da se odreknu političke masti koju im nude vjerske zajednice i religijski uticaj na glasače i da odvoje vjeru od države i državnih poslova. Da se odreknu političkog profitiranja na zločinima, prošlosti, ratovima i viktimizaciji.

Zločinci i zločin se moraju osuditi i kazniti ne samo krivično već i politički, bez obzira čiji su. Također, mora se prihvatiti ta kolektivna politička odgovornost elite i političke zajednice za genocid. Bez toga nema katarze i istinskog pomirenja. Ono što je jako pogubno za građane u BiH, naročito u RS, jeste ta bjesomučna medijska i kulturno-politička indoktrinacija.

Ona u ovom djelu BiH upravo cilja na nekoliko elemenata pomoću kojih elita želi programirati 100 posto lojalnog „republiko-srpskog“ glasača. Ti elementi su viktimizacija srpskog naroda i nadmetanje u poziciji žrtve, konfliktna politika sjećanja, negiranje zločina i genocida, glorifikacija agresivnog rata i RS i izgradnja nekog ekskluzivnog srpskog etno-nacionalnog identiteta koji teško može komunicirati sa drugim etnijama ili građanskim identitetom.

Medijski i kulturno-politički prostor bi se trebao relaksirati i otvoriti za stvaranje društvenih i političkih pokreta koji će prelaziti etno-vjerske granice.

Dio ovog se može uraditi i u okvirima Dejtonskog ustava, ali ako bi željeli da što prije počnemo normalno živjeti građansko društvo i interetničku solidarnost potreban nam je novi ustav, novo ustavno uređenje i nova racionalnija regionalna prekompozicija. Dejton je odavno mrtav, a ovo što vidimo je privid Dejtona, neka nova realnost koja još nema svoj ustavni okvir. Na pola puta od rata ka pravednijem miru. Zato nam treba novi ustav. Novim ustavom bi trebalo dokinuti one najvidljivije i moralno neprihvatljive etno-teritorijalne posljedice genocida i kulturocida u BiH. Prije svega entitete i kantone, a time i entitetsko glasanje.

Na desetine je drugih ustavnih modela pomoću kojih se kolektivna prava etnija mogu zastupati i štititi. Insistiranje na etno-teritoriji entiteta ili kantona i na etniciziranom glasanju je negacija i simulacija demokratije, to je relikt ratnih zločinaca koji su pokrenuli ovaj rat i izgovor današnjoj eliti da održava status kvo, jer on najbolje odgovara njihovim sitnosopstveničkim i kriminalnim interesima. Znam da u aktuelnim političkim prilikama ovo može da zvuči kao lista lijepih želja i da se postavlja pitanje kako doći do toga.

Mislim da bi proces katarze i pomirenja išao relativno brzo, ukoliko bi dobili novi građanski ustav i relaksirali medijski i politički prostor. No i tada bi proces pomirenja najprije zavisio od želje i volje građana da od političkih predstavnika traže političku solidarnost.

Mislim da su političke elite u oba entiteta do guše u kriminalu i korupciji, a dodatno elita u RS je pri tome opterećena postojanjem same RS i njenom ratnom i genocidnom političkom zaostavštinom. RS je ustvari kamen oko vrata ne samo Srbima, već i eliti koja predstavlja taj narod. Trudeći se da odbrane postojanje RS, oni negiraju genocid, negiraju zločine, i dalje gaje kulturocid i kulturno-politički zaborav, perpetuirajući klero-nacionalističke ideje i retoriku iz devedesetih. Na taj način oni gube svaki moralni i međunarodno priznati politički temelj svog djelovanja.

Generalno, ova generacija političkih lidera u BiH jednostavno niti ima motiva, niti sposobnosti, niti moralnog temelja da bilo šta pokrene i promjeni.

Međunarodna zajednica je okrenuta drugim gorućim problemima i neće se više baviti BiH. Mislim da ostaje na građanima i mlađim generacijama u BiH da svoja prava na jedinstvenu građansku državu, prava na solidarno društvo sami traže, kako na ulici, tako i po stranačkim odborima, parlamentima, vjerskim saborima i drugim forumima. Ako se građani sami ne probude i ne skrenu pažnju najmoćnijih međunarodnih igrača na BiH, niko neće.

Mislim da je ključni pojam za promjene u BiH: politička solidarnost. Bez nje su građani, bilo oni Srbi, Hrvati ili Bošnjaci osuđeni na propast i nestajanje sa ovih prostora.

Patria: Držite li vezu sa svojom rajom iz škole, sa bivšim drugovima iz komšiluka-djetinjstva, sa djevojkama u koje ste se zaljubljivali? Kako izgledaju vaši susreti? Je li moguće oživjeti te veze i ovom „prepolovljenom“ životu dati makar malo smisla?

Šušnica: Da, kad god mogu i imam vremena, uspostavljam i održavam kontakte, najčešće putem društvenih mreža. Ali nekada se nađemo uživo, ispričamo, podsjetimo na stara vremena. Nezaobilazna su sjećanja na vrijeme rata i progona. Ima tu tako teških i mučnih svjedočanstava, koja su nekad i suviše lična. Svak je od nas prošao neku traumu, manju ili veću. O tim traumama se mora govoriti, one moraju izaći, ne smiju se ostaviti da razaraju našu psihu i osjećaje. Time mi reorganizujemo i učvršćujemo psihološku konstrukciju sopstvenog bića.

Naravno emotivne posljedice će tu ostati zauvijek ali i razgovorom o našim traumama i one postaju stabilan dio našeg bića, naše ličnosti. One onda više ne smetaju sadašnjem životu, već ga na neki čudan način obogaćuju i stabiliziraju. Nekada je dovoljno samo jednom da sjednete sa svojim drugarom ili drugaricom i da pričate o svemu, o prošlosti, ratu, o životu sada, kako bi taj period života kojeg su nam oteli i uništili odjednom dobio neki smisleni početak, kraj ali i nastavak. Nekim ljudima to ide lako, nekima su potrebne godine i godine, susreti i susreti. Starije generacije rade to na jedan način, mlađi imaju svoje prakse. Mislim da je to manje-više nezaobilazan dio naših susreta. Kada dođete do toga da se možete šaliti na račun sopstvenih sudbina, mislim da ste spremni krenuti dalje. Nekad se čovjek zapita kakav bi mu odnos bio sa nekim drugarom ili djevojkom da nije bilo te tragedije. Da li biste imali ista interesovanja, da li biste se družili, bili u vezi?

Vrlo brzo se potom počne pričati o životu sada i tamo gdje se živi. Lične i tuđe prošlosti i sadašnjosti se vrlo brzo počnu prepletati i zrcaliti u tim našim pričama i počinjemo da razmišljamo kao normalni ljudi. Zaista smatram da ti susreti i razgovori osmišljavaju i moj i vjerujem živote drugih. Ako ko ima o čemu pričati kada se sretnu, onda su to Bosanci-i-Hercegovci.

Izvor: cazin.net

Leave a Reply

Your email address will not be published.