Amir Vuk Zec: Umjetnik i majstor koji traži sevdah u arhitekturi 


Njegovi objekti i enterijeri upečatljivo spajaju savremene arhitektonske stilove i karakterističnu lokalnost.Njegov rukopis prepoznat ćete po osmišljenom korištenju prirodnih, jednostavnih materijala poput drveta, kamena, ćerpiča. po toplim tonovima i prisnoj atmosferi kojom odišu njegovi prostori.

U sarajevskoj galeriji Zvono otvorena je izložba skica ovog arhitekte. Na stotine listova sa zabilješkama, krokijima, skicama, crtežima svjedoče o intenzivnim i burnim kreativnim procesima kroz koji arhitekta prolazi na putu ka završenom objektu. Ovi radovi omogućuju posmatraču da pronikne u srž arhitekture kao umjetnosti i kao zanata. “Htio sam da pokažem sve ono što čini aromu našeg rada. Želio sam da se vide faze našeg posla, od samog zametka do finalnog proizvoda, da ljudi vide šta je behar a šta plod. Od skice do realizacije nekada znaju proći i godine, nekada malo manje, ali je važno održavati tu energiju i dobar scenarij, važan je producent, važni su glumci… Izložba pokazuje i neke naše dosjetke, jer arhitekta obično mora ubjeđivati i one koji daju novac, investitore, kao i one koji izvode radove. Moramo biti kao dobar režiser – odabrati sve ove skice iskazuju ljubav i strast prema onome što radimo. Velika satisfakcija je pobijediti sebe, a skice to pokazuju, pokazuju jedan ogroman rad koji stoji iza svakog dobro obavljenog posla.”

Mudro korištenje elemenata lokalnosti značajka su rada ovog arhitekte. Evo šta on o tome kaže:”Mi imamo u svom naslijeđu dobru vernakularnu arhitekturu proisteklu iz tradicije i materijala. To su npr. ćerpič, bijeli zid, bijeli duvar, drvo, ćeramida, kamen. Često to poredim sa situacijom kad si npr. gladan ljeti a neko ti donese malo paradajza, sira, maslinovog ulja i malo hljeba. Šta ti više treba? Mislim da imamo atribute za vrhunsku, svjetsku arhitekturu i da svoje naslijeđe možemo nadgraditi. To je, uostalom, i Nainhart potencirao u svojoj knjizi Savremeno, održavao i nastavio profesor Ugljen, također i arhitekta Đuvić. Čuni mi se da naša škola to pomalo zapostavlja, a svi ti materijali, sva ta arhitektura, to je kao sevdah u muzici. Vi znate koliko je sevdah dao karakteristiku kompletnoj muzici ovih prostora. Tako je i u arhitekturi, naš arhitektonski sevdah bi mogao biti naša posebnost. Evo vam primjera Dalmacije, od Korčule do Dubrovnika, Zadra, Šibenika – to su organizirani urbani prostori, fenomenalni urbani sklopovi koji daju lekciju svima nama.”

Arhitekta Amir Vuk Zec danas slovi za jednog od najcjenjenijih profesionalaca i umjetnika u svom domenu. Osim što je tražen kao arhitekta, on je jednako odgovoran prema društvu i okolini – osobina koja se danas ne sreće baš često.    “Naš je posao javan. Ja imam jednu izreku, čak smo je izložili i na ovoj izložbi, koja kaže: ‘Kad cipela žulja to je problem jednog čovjeka, ali kada prostor žulja, onda se to odražava na sve nas’. Zato je naš posao veoma odgovoran, ali često neprihvaćen od javnosti. Mi se danas susrećemo s neobrazovanošću kao pravilom, ljudi misle da sve o svemu znaju. Jučer sam imao primjer da mi je investitor došao s idejom da pravi hotel i donio knjigu o tome kako treba projektovati hotel. To su tragikomične situacije u glavama ljudi, da se izgubio odnos i prema starijima i prema struci. To vam je kao kada pacijent dolazi doktoru, a misli da bolje od njega zna jer je o tom problemu pročitao nešto na internetu. Naš je posao potpuno degradiran, plaćaju nas po kvadratu kao da smo itison. Na primjer, projektna dokumentacija je po kvadratnom metru jeftinija od cijene keramičara koji postavlja pločice.”

Svakako da danak plaćamo mi, građani. Svjedoci smo urbanizacije koja se provodi stihijski, ad hoc, bez dugoročnih sveobuhvatnih planova. Primjera je mnogo, a naš sugovornik navode samo neke: “Takva neregulirana arhitektura košta sve nas, a koštat će i generacije koje dolaze. Ovo je novi srednji vijek, mi se nešto dogovorimo a onda dođe treći sa svojom vojskom i sve pogazi. Na takav način donose se odluke od značaja za najširu javnost. Na primjer, gradnja na Bjelašnici – ne može biti argument da je to odluka samo jedne općine. Pa valjda se i šira javnost nešto pita, valjda je Bjelašnica zajedničko dobro? Pita li iko stručnjake da li je to opravdano? A onda kada neki arhitekta kaže nešto protiv toga, optuže ga da opstruira. Problem je što mi jedni druge ne slušamo. Možda je to razlog što posljednjih godina najčešće radim izvan Sarajeva, jer sa mnom se ne može manipulirati”, kaže naš sugovornik.

Amir Vuk Zec navodi historijske primjere spajanja arhitekture i prirodnog okoliša na način da se upotpunjuju i ne štete jedno drugom. “Pogledajte Počitelj, ili urbani sklop oko Starog mosta u Mostaru. To je jedinstven govor čovjeka i prirode. Arhitektura je uvijek pomalo atak na prirodu, ali  od arhitekte zavisi ta simbioza, hoće li biti inspirativna za dalji rad. Među brojne nagrade koje je dobio je i prošlogodišnji Grand Prix na Šestoaprilskoj izložbi Collegiuma Artisticuma za hotel “Pino Nature”, bivši “Prvi šumar” na Trebevi

Izvor: radiosarajevo.ba