Džaferović: Apelujem komšijama, otkrijte mjesta grobnica, olakšajte bol nama, a sebi savjest


Na komemoraciji povodom 24. godišnjice genocida u Srebrenici prisutnima se obratio član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović.

” Poštovane majke Srebrenice, poštovane porodice žrtava genocida, dragi prijatelji iz Bosne i Hercegovine i svijeta koji zajedno s nama dijelite tugu i bol, prisjećajući se s dužnim pijetetom nevinih žrtava srebreničkog genocida;

Danas smo ovdje da u kaburove spustimo posmrtne ostatke 33-oje ljudi.

Nevinih ljudi!

Jer, kome i za šta može biti kriv 16-godišnji dječak Osman Cvrk, čije ćemo posmrtne ostatke danas ukopati? Kome i za šta mogu biti kriva sva ostala djeca iznad čijih mezarova ovdje u Potočarima stoje bijeli nišani? Kakva je to krivica tek stasalih mladića, braće Asima i Kasima Isakovića? Za šta su bili krivi Zaim Pilav i njegov sin Fuad? Kakva je krivica 82-godišnje starice Šahe Cvrk i svih ostalih pobijenih starica i staraca. Šta su i kome su skrivili svi oni: mučki pobijene žene, trudnice, novorođenčad, dječaci, starci, muškarci koji su branili svoje porodice i gole živote?

Razlog zbog kojeg su ubijeni je samo jedan – bili su muslimani, Bošnjaci. To je, dakle, bio jedini i dovoljan razlog Karadžićevim i Mladićevim odredima smrti u vojsci i policiji RS, potpomognutim paravojnim jednicima iz Srbije, da za samo nekoliko dana jula 1995. godine organizirano i sistematski, na zvjerski način, likvidiraju više od 8.300 ljudi. Ubijano je više od 1.000 ljudi dnevno. Skoro svake minute oduziman je život jednom nevinom, bespomoćnom ljudskom biću.

Cilj je bio da se na ovom prostoru potpuno zatre postojanje jednog naroda. Zločin se događao pred očima cijelog svijeta. Ujedinjene nacije su svojom rezolucijom Srebrenicu proglasile zaštićenom zonom, ali nisu, kada su to morale učiniti, poduzele korake da spriječe najteži zločin u Evropi od Drugog svjetskog rata.

Srebrenica će zauvijek ostati crna mrlja na obrazu svih onih koji su mogli, a nisu spriječili genocid. To će zvaničnici UN-a godinama kasnije i sami priznati. Nažalost, i danas od predstavnika međunarodne zajednice ponovo izostaje odlučnija reakcija, ovaj put na negiranje genocida i veličanje ratnih zločina.

Nesprečavanjem genocida na području koje je Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo “zaštićenom zonom UN-a”, međunarodna zajednica je izgubila kredibilitet u očima mnogih širom svijeta. Jedina šansa da Ujedinjene nacije i međunarodna zajednica vrate dio izgubljenog kredibiliteta – jeste da se odlučno suprostave onima koji negiraju istinu o zločinu i veličaju njegove izvršioce.

Nad žrtvama genocida zločin je u više oblika nastavljen i nakon smrti. U namjeri da se zločin prikrije, tijela žrtava su mjesecima nakon genocida dodatno skrnavljena premještanjem iz grobnice u grobnicu. Posmrtni ostaci jedne osobe pronalaženi su dvije, tri, čak i u četiri različite grobnice. Kao što je činjen organizirano i sistematski, pokušano je da se genocid sistematski i organizirano prikrije.

Nastavkom zločina nad žrtvama, ili barem saučešćem u zločinu, s pravom možemo smatrati i šutnju zbog koje i 24 godine nakon genocida nismo pronašli tijela svih ubijenih. Više od 1.700 žrtava još uvijek nije pronađeno ili identifikovano, nije pronašlo svoj konačni smiraj i ukopano na način dostojan čovjeka.

Stoga, s ovog mjesta, kao što su činili i mnogi prije mene, još jednom upućujem apel našim komšijama: otkrijte nam mjesta masovnih grobnica, olakšajte bol i patnju porodicama žrtava. Pomozite i sebi, pronađite makar mrvu ljudskog u sebi i barem djelomično smirite svoju savjest. Nemojte živjeti sa spoznajom da se tu, oko vas, nalaze skrivene grobnice sa tijelima nevino ubijenih ljudi, a da vi šutite. Imajte na umu da dok njihove duše ne nađu smiraj, ni vi nećete biti mirni.

Posebnim oblikom posthumnog zločina nad žrtvama smatramo negiranje genocida i veličanje zločinaca koji su odgovorni za genocid. Nauka kaže da je to i posljednja faza genocida.

Genocid se negira uprkos presudama Međunarodnog suda pravde i Haškog tribunala. Cijeneći dokaze o brutanim ubistvima, jasno prepoznavajući cilj s kojim su masovne likvidacije počinjene, ali i suočeni sa izopačenom ideologijom zla koja je stojala iza sistematski i organizirano počinjenih zločina, međunarodni i domaći sudovi su događaje iz jula 1995. godine ocijenili na jedini moguć i ispravan način – genocidom.

Nažalost, političke i vjerske elite srpskog naroda ne žele prihvatiti ove činjenice, ne žele se suočiti sa istinom i jasno se ograditi od ideologije koja je kreirala genocid. Ne žele se ograditi ni od konkretnih izvršilaca koji su listom osuđeni na doživotne ili višegodišnje zatvorske kazne. Naprotiv – slave ih.

Negiranjem genocida i glorificiranjem presuđenih ratnih zločinaca, ne samo da vrijeđaju žrtve i njihove porodice, već guraju prst u oko cijelom civiliziranom svijetu, koji zna šta je istina i koji razumije šta znače presude međunarodnih sudova. Iako možda toga nisu svjesni, time u suštini najviše štete nanose upravo svom narodu, na koji projiciraju krivicu i odgovornost za zločine Miloševićeve i Karadžićeve politike.

Put kojim trenutno idu je pogrešan. Ispravan put bi bio da priznaju genocid, da prihvate sudske presude, da se jasno i nedvosmisleno ograde od njegovih kreatora i izvršilaca, kao i od ideologije koja ga je proizvela. Da zajedno s nama podrže donošenje zakona o zabrani negiranja genocida i veličanju ratnih zločina. Samo se tako, na temeljima istine i prihvatanjem sudskih presuda, može iznova graditi povjerenje, koje nam je potrebno i zbog nas, ali i zbog generacija koje dolaze iza nas.

Što se nas tiče, mi svoj put znamo. Istrajavat ćemo na pravdi sve dok i posljednji zločinac ne bude kažnjen. I čuvaćemo istinu. Niko i ničim neće moći nadvladati tu istinu. Jer, osim što je zapisana u sudskim presudama, što predstavlja historijske fakte, ta istina je duboko urezana u našu kolektivnu svijest.

Kao opomena.

Istina o genocidu u Srebrenici je zauvijek urezana i u kolektivnu svijest civiliziranog svijeta. Svjedoče tome i brojni događaji u velikom broju gradova diljem svijeta, na svim kontinentima, u kojima se ovih dana obilježava godišnjica genocida. Sjećanje na Srebrenicu postaje planetarni događaj. Iz godine u godinu na Marš mira dolaze ljudi ne samo iz Bosne i Hercegovine, nego i iz svih krajeva svijeta.

Svi oni su čuvari istine. Svima im se zahvaljujem na tome.

Dragi prijatelji,

Čuvari istine o Srebrenici su i bijeli nišani u Potočarskoj dolini i ovaj Memorijalni centar. Nadam se da će uskoro doći vrijeme kada ćemo pronaći, identificirati i ukopati svih 8.372 žrtve, kako bi i one i njihove porodice pronašle smiraj.

Pred nama su, dakle, godine kada u Potočarima neće biti kolektivnih dženaza. To nas dodatno obavezuje da ovaj Memorijalni centar infrastrukturno, materijalno, tehnički, naučno i u svakom drugom pogledu osposobimo da nastavi svoju misiju čuvanja istine o genocidu.

U Potočare ćemo zauvijek dolaziti. Zauvijek ćemo se sjećati žrtava genocida, ali je naša obaveza i da vodimo računa o obnovi života na ovom području, o ljudima koji su se vratiti i žive u Srebrenici i cijelom Podrinju.

Njima se mora omogućiti da imaju sigurnost, krov nad glavom, ali i posao kojim će poštenim radom sebi i svojoj djeci omogućiti dostojanstven život. Povratak u Podrinje, na obale naše lijepe rijeke Drine, gdje smo oduvijek svoji na svome, mora biti održiv.

Mnogo toga je urađeno. Potrebno je uraditi još više. Bilo je i nekih slabosti, najčešće kada smo bili razjedinjeni, ali na svima nama je da damo svoj maksimum da se još odlučnije i konkretnije, kroz posebne programe, posvetimo poboljšanju statusa i pravima povratnika u svim dijelovima naše zemlje, a naročito ovdje – u Srebrenici i Podrinju.

To je naš dug i prema nevinim žrtvama srebreničkog genocida”, kazao je Džaferović u svom obraćanju.

saff.ba