Izbjeglički put između Sirije i BiH u razmaku od četvrtine stoljeća


Nakon četiri mjeseca putovanja i samo nekoliko sedmica do poroda, Leila Naser Selah iz Sirije je sa suprugom i troje djece stigla na bosanskohercegovačku granicu koja se nalazi na novoj izbjegličkoj ruti.

“Vrijeme mi je isticalo, jer sam bila trudna i žurila sam da se ovo putovanje što prije završi. Bilo je vrlo naporno”, kaže Leila za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), i dodaje kako joj je putovanje kroz planine najteže u životu.

“Zatvarala sam oči da ne osjećam sav taj bol, da ne vidim kroz šta prolazimo – ja kao trudnica i moja porodica”, rekla je ona.

Leila je sa porodicom od Crne Gore do Hercegovine pješačila 20 sati. Zajedno s još nekoliko izbjegličkih porodica na bosanskohercegovačkoj granici doživjeli su različita iskustva. Prvi policajci koje su sreli bili su neprijatni, kaže Selah, ali su već naredni dan došli novi koji su joj pomogli.

“Tu su bile tri porodice, a ja sam jedina bila s djecom i bila sam trudna. Kada nam je policajac rekao: ‘U redu je Bosna, Bosna’, mnogo smo se obradovali. Nećemo opet pješačiti 20 sati. Barem smo to riješili”, rekla je Leila Selah.

Ona je sa porodicom pokušala preći granicu kod Bihaća, ali se ubrzo vratila u Sarajevo kada je vidjela da je granica za izbjeglice zatvorena i u kakvim uslovima bi morala da boravi s djecom. Nakon nekoliko dana u Sarajevu rodila je sina.

“Uradili su mi laboratorijske i ostale potrebne pretrage i našli su da je bebino srce, zbog iscrpljenosti i premora, bilo slabo i da nije dobro funkcionisalo. Beba je također bila i nedovoljne težine”, kaže Leila koja je u sarajevskoj bolnici provela osam dana.

Prema posljednjim podacima organizacije za pomoć izbjeglicama UNHCR-a više od 40.000 ljudi primorano je napustiti svoj dom svakoga dana.

Više od 9.000 izbjeglica iz Sirije, Afganistana i drugih zemalja trenutno se nalazi u Bosni i Hercegovini.

Slično iskustvo na granici kao Saleh, imala je prije 26 godina Mersa Pašić iz Sarajeva. Njena porodica prošla je sličnu rutu kao i Saleh, ali u suprotnom pravcu.

“Ja sam šok doživjela neki na granici između Turske i Sirije kada smo ulazili. Odnos policije u principu. Znam da su htjeli da mi moju jedinu bebu ćelu uzmu i kao da provjere da nema nešto u njoj, i to mi je bilo onako jedina stvar koju sam ponijela iz Sarajeva. Oni su htjeli da je uzmu, da raspore, da vide da ne prenosimo nešto nedozvoljeno preko granice”, rekla je Mersa.

Mersina i Leilina porodice živjele su prije izbjeglišta miran i lijep život.

“Rat me zadesio u prvom polugodištu drugog razreda osnovne škole. Do tada kao i sva djeca imala sam sretno djetinjstvo. Živjeli smo u starom dijelu grada Sarajeva. Družila sam se s djecom, išla sam u pozorište, parkove. Sve je bilo onako lijepo”, kaže Mersa.

“Imali smo porodicu, braću, sestre, prijatelje i komšije. Bili smo veoma sretni i imali vrlo lijep život. Imali smo troje djece. Hamza je išao u školu, bezbjedno odlazio i vraćao se. Bila sam sretna. Osjećali smo se sigurnim, izlazili iz svojih domova i vraćali se u svako doba. Mi žene smo izlazile i do pola noći. U Siriji je bilo kao u evropskim zemljama, čak i ljepše. Gdje god smo išli imali smo prijatelje i poznanike. Osjećali smo sigurnost”, rekla je za BIRN BiH Leila Selah.

Ona objašnjava kako se stanje u Siriji pogoršalo prije pet godina kada je počela mobilizacija muškaraca.

“Na kontrolnim punktovima počeli su izvoditi muškarce koji idu na posao i slali su ih na ratišta. Pozvali su i mog muža da ide na ratište. To je bio veoma težak trenutak u našim životima. Da se moj muž bori! Zbog čega? Na čijoj strani? Na kraju krajeva mi smo Palestinci, izbjeglice u Siriji”, kaže Leila i dodaje kako su prodali svoj dom u Siriji i krenuli prema Evropi.

“Iz Sirije smo izašli preko Idliba i Darkousha u Tursku. Ušli smo u Antaliju, zatim u Izmir. Odatle smo čamcem preko mora stigli u Grčku, otok Kios. Sa Kiosa smo brodom otplovili u Atinu”, prisjeća se Leila.

Svoj sarajevski dom više od dvije decenije ranije sa porodicom je napustila i Mersa.

“Kao dijete nisam shvatala, rekli su mi da idemo u posjetu rodbinu u Makedoniju i da ćemo se brzo vratiti. Sjećam se da mi je mama rekla da ne smijem govoriti svoje pravo ime i prezime jer smo napustili Sarajevo sa zadnjim avionom za Beograd i iz Beograda smo otišli u Makedoniju pod lažim iskaznicama”, kaže Mersa koja je sa porodicom iz Beograda otišla u Skoplje gdje su uslovi u izbjegličkim kampovima bili loši pa su svoj put nastavili nakon nekoliko mjeseci prema Istanbulu, a nakon toga i prema Alepu u Siriji.

“Nakon svog tog nekog lošeg puta do Alepa, i gladovanja, i bili smo i žedni, i svašta nešto. U Siriji je nekako to sve bilo puno ljepše i drugačije. Tu sam krenula u školu, u drugi razred osnovne škole gdje sam učila jezik. Ono čega se sjećam da su me stvarno svi prihvatili, da mi je baš lijepo bilo”, prisjeća se Mersa.
Slično se osjećala Leila Selah kada je nakon višemjesečnog putovanja stigla u Sarajevo gdje joj je jedna porodica ustupila sprat svoje kuće. Za nju je to, kaže, konačno bio trenutak kada je mogla odahnuti nakon neprijatnosti na granici Crne Gore i BiH.

“U Crnoj Gori nisu bili tako jednostavni i ljubazni. Njihovi pogledi prema nama pa i našoj djeci bili su popraćeni ružnim grimasama. Ne mogu zaboraviti jednu situaciju iz kampa kada je moj sin Zein dodirnuo ruku službenice kampa koja je na dodir njegove ruke počela da briše svoju ruku. Bila je to jako ružna scena – kao da mi nismo ljudskog roda. Mi smo ljudi kao i vi, da nije rata nikada ne bismo izašli iz Sirije”, rekla je Leila.

Ona dodaje da se sa mužem i četvero sinova u Sarajevu osjeća prijatno i da im ničega od životnih stvari ne nedostaje.

“Nedostaje mi samo moja porodica. Nedostaju mi mama, sestre i braća”, kaže Leila u odgovoru identičnom kod svih sagovornika BIRN-a BiH sa kojima smo razgovarali za ovu priču.

Mersi Pašić je tokom izbjeglišta, osim dijela porodice koji je ostao u BiH, najviše nedostajala soba iz sarajevskog doma.

“Dešavalo se da sam sanjala kako ulazim u svoju sobu, svoje barbike, svoje omiljene knjige. Taj moj radni sto sam zamišljala iako sam sve to imala i u Ankari i duplo više igračaka i svega. U jednom trenutku sam osjetila čak i miris te svoje sobe”, kaže Mersa.

Širom svijeta trenutno je 25 miliona izbjeglica. Najviše njih, oko 60 posto, dolazi iz tri zemlje – Sirije, Afganistana i Južnog Sudana. Više od polovine izbjeglica širom svijeta imaju manje od 18 godina.

Izvor:Fokus.ba