Negiranje zločina: Susjedni fašizam u službi razbijanja Bosne i Hercegovine


Hrvatska i Srbija neprestano zveckaju oružjem iako su po Dejtonskom sporazumu obavezne naoružavanje uskladiti s BiH. U međuvremenu se BiH predstavlja svijetu kao prijetnja miru i glavni faktor destabilizacije regiona.

AUTOR: Ivo Komšić

Evropski sud za ljudska prava iz Strasbourga donio je presudu: „Negiranje holokausta ne spada u slobodu govora.“ Mnoge evropske države poricanje holokausta u svojim zakonodavstvima tumače i sude kao govor mržnje i govorni delikt. Za takav govor ide se u zatvor, prenosi Hayat.ba.

Kod nas, u cijeloj regiji, takav govor se ne sankcionira. Ratne zločine, zločin genocida, zločine protiv čovječnosti, negiraju neki najviši politički i državni funkcioneri. Pored toga, fašisti imaju svoje ulice i trgove, svoje spomenike, svoje historičare, svoje otvorene zagovornike i pristalice. Neofašisti paradiraju ulicama i trgovima u fašističkim uniformama, sa svojim zastavama i simbolima, organiziraju javne smotre i bivake, fašistički pozdravi se proglašavaju dijelom nacionalne tradicije… Povijest se neprestano redefinira i falsificira u državnim medijima i onima koji su pod kontrolom vladajućih nacionalističkih stranaka u susjednim državama, fašizam i zločini koje je počinio pretvaraju se u dio legitimne historiografije. Sloboda govora i demokracija se ne prihvaćaju kao odgovornost, nego kao ideološki prostor za pripremu novih zločina – sve što se može reći, može se i uraditi. Negiranje zločina je, po neumoljivom dijalektičkom zakonu negacije negacije, afirmacija zločina.

Čak i svaki oblik relativizacije zločina je njegova afirmacija. Nije moguće pozitivno vrednovati fašističke oblike kulture, propagande, društvene ili državne organizacije koji su bili u funkciji fašističke ideologije. U tom slučaju, forma upotrebe tih „unapređenja“ odlučuje o njihovoj suštini. A svjedoci smo kako se reafirmiraju navodni veliki napretci u književnosti, filmskoj industriji, medijima, kako se slave „heroji“ vojnici, razna efikasna oruđa i sl. koji su bili u funkciji fašističke ideologije i etabliranja fašizma kao poretka, kao da je moguće odvojiti njihovu posebitost od funkcija koje su imali.

Legitimno poricanje zločina

Sve se to radi s ciljem da se skine odgovornost za prošlost, i što je jednako važno, da se legitimira poricanje zločina i genocida u našem nedavnom ratu. Jer ako se može govoriti o logorima smrti kao legalnim sabiralištima za neki narod i radnim logorima u Drugom svjetskom ratu, što onda reći o logorima, zločinima i genocidu u našem lokalnom ratu.

Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na zadnjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a, i u bilateralnim razgovorima s funkcionerima UN-a, biranim riječima bez vrednovanja, upozorio je na te činjenice. On je doslovce rekao kako „radi partikularnih politika naših susjeda, povremeno smo svjedoci njihovim aktivnostima za ostvarivanje njihovih političkih interesa unutar Bosne i Hercegovine, čime se unosi nemir i proizvodi određena destabilizacija u BiH“. Također, izjavio je da se „kroz javno i političko djelovanje pojedinaca negira zločin genocida nad Srbima, Romima i Jevrejima u Drugom svjetskom ratu u sklopu kvislinške tvorevine Nezavisne Države Hrvatske“, kao što se negira i zločin genocida nad Bošnjacima izvršen u našem nedavnom ratu.

Zločine Drugog svjetskog rata koje je izvršila tadašnja hrvatska država ne bi vrijedilo pominjati kada se na negiranju tih zločina ne bi formiralo današnje javno mnijenje i politika mnogih političkih i nepolitičkih krugova u BiH i u Hrvatskoj, članici Evropske unije, susjednoj državi koja je aktivno bila uključena u rat u BiH. Ta uključenost je suđena u Hagu na Međunarodnom sudu i presuđeno je da su njen predsjednik, glavni vojni zapovjednik i ministar obrane bili na čelu Udruženog zločinačkog poduhvata protiv BiH i njenih naroda. Rastući neofašizam bode oči ne samo domaćoj javnosti nego i međunarodnoj koja je na to više puta upozoravala. Treba samo otići na neke javne manifestacije u Hrvatskoj, komemorativne ili sportske, skupove vladajuće stranke i nevladinih organizacija koje je podržavaju, ili saslušati propovjedi nekih biskupa i svećenika. Sve se to u valovima prelijeva u BiH, i ne samo da unosi nemir nego ima i razarajuća djelovanja koja se ponekad završavaju ubojstvima. To znaju hrvatski HDZ-ovi zvaničnici, to zna cijela hrvatska javnost jer se to ne zbiva njima iza leđa, a ipak su izjave predsjedavajućeg Predsjedništva BiH dočekane kao iznenadni i neočekivani neprijateljski napad na susjednu državu. Reagirala je predsjednica, reagirao je njen ministar inozemnih poslova, blateći najvišeg funkcionera druge države, omalovažavajući ga i odričući mu pravo na govor, prikazujući ga kao privatnu i nelegitimnu osobu. Naravno, pri tome nisu naveli niti jedan argument kojim bi demantirali izrečene tvrdnje. Ostali dio političke javnosti šuti ili ima također neprimjerene i površne reakcije kojima se očito ne želi remetiti već formirano i strukturirano javno mnijenje. Ove reakcije najbolje govore koliko je predsjedavajući Predsjedništva BiH u pravu, koliko su činjenice koje je naveo nesporne i očite.

Reafirmiranje fašizma

Ako bi se njegovim riječima moglo što prigovoriti, nije njihova istinitost, nego nedorečenost i odsustvo vrednovanja ukupnog stanja u susjednim državama u kojima dominantne vladajuće garniture reafirmiraju fašizam i negiraju zločine koji su u ime njihovih država izvršeni u prošlosti i u nedavnom ratu u BiH. On se ponio državnički, ostao je samo na onim činjenicama koje se tiču njegove države, koje direktno zadiru u njeno unutarnje stanje. Zapravo, ne radi se o „javnom i političkom djelovanju pojedinaca“, kako je rekao, nego o sistematskom djelovanju vladajućih struktura susjednih država. Radi se o dugotrajnoj kampanji reafirmacije fašizma i potiskivanja antifašizma kao vrijednosti iz kolektivne svijesti njihovih naroda. Ta kampanja se vodi sa državnog nivoa ideološkim intervencijama u obrazovni sistem, kulturu, nauku, medije, nevladin sektor… Kada bi se radilo o pojedincima, to bi bili incidenti koje bi vlast zakonski sankcionirala. Fašističke ispade na sportskim utakmicama, na trgovima i na raznim drugim javnim manifestacijama ne prave pojedinci.

Također, ne radi se o povremenim upadima u politički prostor BiH i o povremenoj destabilizaciji naše države. Radi se o konstantnoj i upornoj destabilizaciji BiH i miješanju u unutarnje odnose u društvu i državi. Najviši državni funkcioneri iz susjednih država dolaze u BiH kao u svoju državu, bez najava i državnog protokola jer „nema granice“, kako reče nedavno jedan srbijanski ministar. Na razini državnih organa gotovo da nema suradnje, najviši funkcioneri susjednih država izbjegavaju posjete Sarajevu. Ali zato se dolazi u Banjaluku i Mostar kao u svoje dvorište, kao u koloniju. Dojam je da se zapravo ne zna tko je čija ekspozitura: Mostar i Banjaluka Zagrebu i Beogradu ili obrnuto. Treba se samo prisjetiti koliko se premijer Hrvatske stavio u funkciju HDZ-a BiH (Vučić je lukaviji, on, ako ništa, odglumi suzdržanost). Svoje zastupnike u Evropskom parlamentu potpuno je instrumentalizirao i upotrijebio na oblikovanju Deklaracije o BiH kojom se htjelo dobiti evropski legitimitet za razbijačku politiku HDZ-a u BiH. HDZ je u Hrvatskom saboru isforsirao donošenje Deklaracije o položaju Hrvata u BiH, koja je zasnovana na neistinama o BiH, čak i onim povijesnim, sve s ciljem da se opravdaju politika HDZ-a u BiH i njihov savez s najvećim osporavateljem bh. države, Miloradom Dodikom. Ovakvim aktivnostima ne unose se samo „nemir“ i „ određena destabilizacija“ BiH, kako ublaženo govori predsjedavajući Predsjedništva BiH, nego se generira sistematska destabilizacija. Ne radi se o nemiru kao psihičkom stanju, nego o ugrožavanju mira u regionu. Zbog navodne ugroženosti naroda i „neustavnog“ izbornog zakona, HDZ blokira formiranje vlasti na federalnom nivou još od izbora, a Dodik rad državnog parlamenta. Takvi postupci se podržavaju i potiču iz Hrvatske i Srbije da bi se BiH prokazala kao nemoguća i neodrživa država. Ne poštuju se temeljne odluke Dejtonskog sporazuma, koji su potpisali, a koje Bosnu i Hercegovinu definiraju kao suverenu i međunarodno priznatu državu, s demokratskim uređenjem i utvrđenim granicama. Bosni i Hercegovini se neprestano nameće etnonacionalistički koncept vlasti, a demokratske izbore se želi prekrojiti u etničke. O granici s BiH se uopće ne želi razgovarati, nego je susjedi povlače samovoljno. Hrvatska i Srbija se naoružavaju jednostrano i neprestano zveckaju oružjem iako su po Dejtonskom sporazumu obavezne naoružavanje svojih vojski uskladiti i balansirati s BiH, i međusobno. U međuvremenu se BiH predstavlja u svijetu kao prijetnja miru, kao glavni faktor destabilizacije u regionu. Oni svaku pruženu priliku koriste za omalovažavanje i nepriznavanje države BiH.

Negiranje zločina i genocida počinjenih u Drugom svjetskom ratu u NDH ne bi predstavljalo problem kada bi ostalo u granicama Hrvatske. To bi onda bio samo njen problem. Međutim, to se prebacuje preko plota u BiH, to zahvaća i truje naše javno mnijenje kako bi se kod sunarodnika ubio svaki oblik patriotizma prema BiH. Pored toga, to se koristi kao osnova za pravdanje zločina i genocida koji su počinjeni u BiH u zadnjem ratu. Jer ako se može opravdati postojanje fašističke državne tvorevine u Drugom svjetskom ratu, kako se onda ne bi mogle opravdati zločinačke kvazidržavne tvorevine koje su nastale u nedavnom ratu. Jasenovac je hrvatski sindrom zla kao što je Srebrenica srpski. Bez obzira na vremenske distance od događaja koji su dokaz tog zla, oni se u društvenoj podsvijesti održavaju i povremeno izbacuju na površinu. Zlo se uvijek jedno s drugim povezuje i jedno drugo pokušava legitimirati – to je ista struktura svijesti. Zato se dva sindroma zla, iskazana u različitom vremenu, mogu povezati. To što je urađeno Srbima u Jasenovcu ne smeta nacionalističkoj srpskoj politici da se poveže s današnjom nacionalističkom hrvatskom politikom. Zločini koje su počinili u BiH nadilaze njihove međusobne razlike – na jednak način i s istom energičnošću ih negiraju. Nakon presude Haškog suda za Udruženi zločinački poduhvat, Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, izjavio je da je presuda zločinačka, neprihvatljiva i pravno neutemeljena. Identičnu ocjenu presuda Haškog suda ima i Dodik. Kako se dugo može održavati taj sindrom zla, najbolje pokazuju reakcije na konstatacije Milorada Pupovca o stanju u Hrvatskoj. Jasenovac je stanje svijesti, ne samo mjesto genocida, kao i Srebrenica. Pupovac je u vrtlogu te svijesti koja ga guta bez fizičke likvidacije, iako bi ga mnogi odveli na Savu. Demokratska Hrvatska je u defanzivi, nema adekvatan, odlučan i učinkovit odgovor.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH, Željko Komšić, nije problem zbog svoje sadašnje „nelegitimne“ funkcije, nego zbog toga što je svoju politiku legitimirao davno kao borac protiv zločinaca u nedavnom ratu. Znaju oni da je samo njegovo prisustvo u javnosti, posebno međunarodnoj, živo svjedočenje o zločinačkoj politici koja je iz susjedstva vođena prema BiH. On je mogao svoj govor na Generalnoj skupštini UN-a odmumljati i opet bi bio kriv. Njemu se ne želi oduzeti samo legitimitet funkcije nego i legitimitet govora i svjedočenja. On ne bi smio postojati jer je to uznemiravajuće za njih. To je glavni problem za predsjednicu susjedne države i njenog ozarenog ministra inozemnih poslova. Samo postojanje Željka Komšića, i svih drugih Željka, podsjećanje je da su Hrvatska i Srbija u BiH bile do grla u zločinu koji je potvrdio i Haški sud. Na čelu Udruženog zločinačkog poduhvata bio je Franjo Tuđman, „predsjednik svih Hrvata“, a sa srpske strane Radovan Karadžić i Ratko Mladić, kao egzekutori velikosrpske politike u BiH. To se ne može poreći slaveći ih kao heroje, niti sprati sintagmom „legitimno predstavljanje“. Tuđman je bio legitimni predstavnik svoga naroda, ali je kao takav bio na čelu Udruženog zločinačkog poduhvata. Karadžić i Mladić su imali gotovo jednodušnu podršku Srba, čast izuzecima, za ono što su činili u BiH. Treba li sada cijele narode poistovjetiti s tim zločnima da bi se njih opravdalo?

Gospodo, hvala, tu vam ulaznicu vraćamo!

cazin.net