Svakog Božića poplaća dugove za struju i vodu najsiromašnijih


Za njega znaju svi, ali rijetki su ga upoznali. Vijesti o njemu objavljuju se isključivo u prosincu.

Ne, nema bijelu bradu niti saonice, ali svejedno nije običan. Njegova je posebnost što je – dobar bez razloga. Prije svakoga Božića on ili netko kome to povjeri u strogoj tajnosti donese snop novčanica u mjesnu elektru i poplaća račune dužnicima, onima kojima je struja isključena zbog neplaćanja ili onima kojima se nešto tako sprema.

Nekada tako bude 15, a nekada i 20 obitelji kojima pred Božić donese svjetlo – kako u njihove skromne domove, tako i u njihova pretužna srca. Ova božićna bajka traje godinama, netko nam kaže da je od prvih uplata prošlo pet godina, a drugi da je možda prošlo i sedam. Kako bilo, no sigurno je da nijednu nije preskočio, pa si mislimo, neće tako ni ovu.

– Nismo još ništa zaprimili, ali ne znači da nećemo – zbog kratke i zagonetne rečenice koju nam je izgovorio muški glas u telefonsku slušalicu u četvrtak, sutradan smo i krenuli na put, jer pred nama je vikend, a Božić kuca na vrata, pa uplata mora stići svakoga časa.

U Prozoru se sve bitno događa u ulici između dva kružna toka, takav smo barem dojam stekli. Dobro smo je upoznali već tragajući za parkirnim mjestom. Običaj je kada dođeš izdaleka prvo potražiti okrjepu i upoznati domaćina, pa smo tako i mi do prve birtije, sretni što kroz njezin izlog gledamo direktno u EPHZHB (kako tamo skraćeno zovu Elektroprivredu hrvatske zajednice Herceg Bosne Prozor-Rama) nadajući se istodobno da će gradska vreva malo popustiti. Teško je bilo očekivati da u malom mjestu postoje dvije zgrade ovako dugačkog naziva, ali ipak jest tako, doznali smo kada smo pokucali na vrata koja nam je otvorio zaštitar.

– Ovo vam je uprava, a naplata računa se nalazi 250 metara prema drugom kružnom toku, pa lijevo u dvorištu – uputi nas čovjek.

I tako mi krenusmo tom Ulicom Kralja Tomislava peti ili šesti put, gotovo nas ljudi već pozdravljaju na cesti. Mladež na trgiću priprema štandove za božićni sajam, komunalac u zelenom odijelu i narančastom prsluku lopata snijeg koji nikako da se otopi, sada već na trećem ulazu u gornji kružni tok, djed vuče unuče koje poskakuje za njegovim dugačkim koracima. Svi jure, automobili gore-dolje, pješaci amo-tamo. Pred drugom zgradom EPHZNB-a parkiran kombi pun građevnog materijala, majstori koji mijenjaju stolariju i rade kojekakve preinake dovršavaju poslove, iako bi se po zvukovima bušilice i žestokim udarcima čekića s prvog kata dalo naslutiti da će ovo za njih biti dugi dan. U prizemlju, odmah desno od ulaza je šalter iza čijeg stakla sjedi nasmiješena gospođa. Rekli smo da smo novinari, pa je odmah znala zašto smo došli.

– Upravo je bio, i obavili smo – rekla je smirujuće.

– Je li bio on osobno ili netko njegov – pitamo.

– Došao je jedan gospodin i ostavio novac, ja dalje znam što trebam – dodala je žena.

Ispucali smo još pet-šest pitanja u nizu, tko je, odakle je, je li što rekao, kamo je otišao, a dobili smo samo jedan odgovor.

– Nije bio on osobno, već je poslao po nekome, ali nije on bitan, a nisam ni ja. Bitna je ljubav koju čovjek iskazuje na ovaj način. On želi da se za njega ne zna, pa neka tako i ostane. On trenutno nije u Prozoru, ali ne znači da recimo večeras neće stići – kazala je zagonetno ljubazna gospođa očito dobro znajući o kome govori.

cazin.net