Za one kojima je Njemačka obećana zemlja


Iskustvo Sarajlije koji više od dvije godine živi i radi u Njemačkoj sigurno će zainteresovati sve koji razmišljaju o odlasku

Adem M. je Sarajlija koji duže od dvije godine živi u Njemačkoj, u Bavarskoj. Radi u državnom preduzeću i dio odmora za božićne praznike je proveo u rodnom gradu. On se, inače, u toj zemlji izjasnio kao ateista, no, tvrdi, u firmi blagonaklono gledaju na to što u radničkoj menzi za njega pripremaju hranu bez svinjetine, kao i na ranije odlaske s posla kada je Bajram. Da je, recimo, katolik, plaćao bi crkveni porez, kao i ostali u njegovoj okolini.


U preduzeću su gotovo svi radnici – stranci (Rumunija, Bugarska, Grčka, Češka, Poljska, Srbija…), ali šefovi i ostalo rukovodno osoblje su pravi Nijemci, s kojima je Sarajlija uspostavio prisan odnos.

– Iako slabo govorim njemački, razumiju i vole moje šale, ali ta bliskost mi ništa ne bi pomogla da zakasnim i minut. Čitav sat bi mi bio odbijen, a ako bih to ponovio dva-tri puta, ne bi mi niko trebao govoriti da sam dobio otkaz, kaže Adem, koji do posla dva puta mijenja prevoz. U četiri ustaje, a u sedam otkucava karticu.

Niko mi ne vjeruje

– Ne pada mi teško iako mi niko u Sarajevu ne vjeruje. Ali, u Sarajevu sam kući dolazio kasno, a sada, u 17 sati mi se završava posao, pa idem na kurs njemačkog, tri sam već završio, kući dolazim najranije u pola deset uveče, i tako svaki dan. Kurs plaćam 400 KM. U našoj grupi je najstariji jedan Izraelac sa 60 godina, najmlađi je 22-godišnji Osječanin. Niko od mojih radnih kolega ne ide u kafanu, samo petkom, eventualno i subotom, govori Adem, koji ulaskom u e-mrežu svoje firme, u svakom trenutku zna koliko je do tog trenutka zaradio, za taj mjesec i za penziju.

Pokazuje zdravstvenu karticu, s kojom se može liječiti u svim zemljama svijeta. Njegova supruga već godinama živi u Njemačkoj, odlično govori jezik i, kao i mnogi drugi, u posljednje vrijeme je i njihova pažnja, kad su u pitanju mediji, okrenuta zakonu o regulisanju dolaska stranaca u tu zemlju, koji je 19. decembra usvojila njemačka vlada, a koji bi, ukoliko prođe sve rasprave, trebalo da stupi na snagu 1. januara 2020. godine.

Adema ne čudi euforija u bh. medijima u vezi sa tim zakonom, koji je, tvrdi, ipak na predugu štapu.


– Njihovi konzervativci će sve učiniti da zakon sadrži što više otežavajućih elemenata. Naravno, svi su svjesni toga da je u Njemačkoj velika smjena generacija, da su im penzioni fondovi sve prazniji, mnogi odlaze u penzije, a sve manje im se rađaju djeca. U kvartu u kojem živim je škola u koju idu djeca nekih mojih kolega. U razredima su samo djeca useljenika i tek dvoje, troje njemačke. Nijedan moj šef nije oženjen, niko nema djecu. U mom komšiluku možete vidjeti samo useljeničku djecu, kazuje Adem, napominjući da bi, prema ovome zakonu, upravo iz tih razloga, u Njemačku mogla da krene osoba s bilo kojom profesijom, a ne kao sada, samo s nedostajućom, što je bio i uslov za dobijanje radne vize.

Sve je lakše

– Do sada se morao imati ugovor o radu prije odlaska u Njemačku. Sada to ne treba, ali je potrebno odgovarajuće znanje njemačkog jezika i potvrda riješenog smještaja, te da posjeduješ para za tih pola godine koliko možeš tražiti posao. Još nešto je važno. Oni koji već žive u Njemačkoj planiraju spajanje s porodicama, no za to treba odgovarajući stan. Nema šansi da se u garsonijeru potrpa desetoro. Najmanje 20 kvadrata za svakog člana porodice, a stanovi su najveći izdatak. Tu su i ostali komunalni troškovi, koji se plaćaju preko plate ili samostalno, pri čemu se ne smije zakasniti ni dan, upozorava Sarajlija, dodajući da neki od njegovih prijatelja iz rodnog grada uveliko razmišljaju o odlasku u Njemačku zbog najave da će biti liberalniji sistem priznavanja diploma.

– Do sada si to sve morao obaviti u BiH, a sada bi moglo i u Njemačkoj i još i raditi do priznavanja diplome. Olakšica je i za one koji traže azil: ne mogu dvije godine biti protjerani. No, moje je prijatelje najviše obradovala informacija da će oni koji uđu u proces trogodišnjeg stručnog školovanja još dvije godine nakon toga moći raditi, a ako se odluče za pomoćne poslove, moraju se obavezati za dvije godine obrazovanja, govori Adem, tvrdeći da će upravo ovaj član zakona privući najveći broj radnika, jer je tako gotovo zagarantovan šestogodišnji boravak i rad, pa i penzija, koja će biti veća nego da su u BiH radili puni radni vijek.


– Tamo gdje ja živim, iz BiH sada najviše dolaze oni s 50 i nešto godina, upravo zbog penzije. No nedavno nam se u firmi zaposlio čovjek iz srednje Bosne koji je tamo imao svoju radionicu, lijep život, ali, kaže, više nije mogao izdržati atmosferu, priča Adem M, koji je, prije odlaska u Njemačku, od majke penzionerke dobijao džeparac, a za ovu Novu godinu u Sarajevu joj je kupio najsavremeniju mašinu za pranje veša.

Napominje, ista takva je u Njemačkoj puno, puno jeftinija, kao što su jeftiniji i puter, i deterdžent, i odjeća…

oslobodjenje.ba